Mnogima je zato bilo iznenađenje kada su saznali da je i njegov brat Slavko Simić takođe bio izuzetan glumac, a on je “krivac” za to što je Nikola postao maestralan u istom poslu.

“U nižim razredima gimnazije sam lijepo slikao, pa sam, u vrijeme kad je moj brat Slavko bio glumac i profesor glume u Novom Sadu, u istom gradu polagao prijemni ispit za srednju umjetničku školu. Ali, on mi je javio da prijemni nisam položio, pa sam završio Akademiju za glumu. Međutim, prije deset godina sam saznao pravu istinu.

Slavko mi je pred kraj života, ničim izazvan, prenio pozdrav neke žene koja žali što nisam pošao u umjetničku školu, kad sam već ‘položio prijemni ispit'… Ništa nisam pitao Slavka, a sve sam razumio. On je u vrijeme boravka u Novom Sadu živio sam. Ja bih mu tu bio samo smetnja. Zato mi je, nesvjesno, javio da nisam položio prijemni i tako me iz slikarstva uveo u glumu“, rekao je jednom prilikom Nikola.

Slavko Simić (1924-2007) volio je, pored glume, i da piše, te je objavio i svoje razgovore sa Ivom Andrićem. Nekadašnji predsjednik Saveza dramskih umetnika Srbije dobio je Vukovu nagradu u isto vrijeme kad je i njegov rođeni mlađi brat Nikola Simić dobio Ćurana za komediju.

Njegova prva uloga na filmu bila je 1947. u ostvarenju Živjeće ovaj narod prema tekstu Branka Ćopića, a jedna od posljednjih bila je uloga pijaniste u prvoj sezoni serije Otvorena vrata.