Koliko djelujemo preventivno kada je riječ o kanceru, da li Vi idete redovno na preglede?
“Nekada smo svi znali kada neko boluje “od najgoreg” i zašto ga nakon nekog vremena više nema. Nije to bilo tako često a za one koji preminu iz bilo kojeg razloga prije sedamdesete govorilo se “mlad čovjek”, kaže i dodaje: “Danas više pravila nema, vještački virusi odnose i mladost i starost podjednako. Ljudi postaju srećni kada prežive upalu pluća i kada ujutru ustanu a ništa ih ne boli. U strahu od saznanja o bolesti koja ih može zadesiti a uslijed borbe za egzistenciju i profit, ljudi, naročito mladi, su pogubljeni i u svom tom haosu ne stižu se adekvatno brinuti o zdravlju odlazeći na preventivne preglede, već se toga sjete tek kada se počnu osjećati loše.
Društvo mora ulagati u kampanje, svakoga dana neko treba na televiziji ili na društvenim mrežama ispričati svoju priču o kanceru“.
Bolest prijateljice je “osvijestio”:
“Ja sam tek nedavno (poslije četiri godine pauze) otišla na ultrazvuk grudi nakon što je moja drugarica Milena Đergović operisala kancer koji je sasvim slučajno otkrila. To me osvjestilo, prije toga sam uvijek imala neka “preča posla”, objašnjava.
Čini se da je i dalje ova bolest ili barem pričanje o njoj, pomalo tabu? Otkud to?
“Tako je. Većina ljudi ne voli pričati ni o jednoj bolesti, naročito o kanceru. To nije toliko ni tabu koliko je, čini mi se, odbrambeni mehanizam koji pokrenemo kako bi se zaštitili, zdravi da nešto, ne daj Bože, ne prizovu a oboljeli da se ne podsjećaju muke koja ih je zadesila. Iako je važno da se o karcinomu neprestano govori i svjedoči, razumijem i poštujem svakoga ko se i na drugačiji način, u tišini i najbližem krugu ljudi, bori sa ovom opakom bolešću”.
Zbog karcinoma izgubila je oca, zato je njena empatija i strah za bliske ljude veća, i danas se bori sa ličnim nedostatkom, ali ne prestaje da apeluje i pomaže drugima…
Kaže da je ova tema za nju jako bolna…
“Moj otac je prije 10 mjeseci, u 70. godini umro od karcinoma grla, tačno godinu dana nakon što smo saznali dijagnozu. Sve se desilo u jeku pandemije, bježao je od Korone a umro od raka. Saznali smo početkom avgusta 2020. godine kada se već proširilo na nepca, krajnike, resicu, a svaki doktor početnik je golim okom mogao da vidi promjene u grlu i pola godine ranije. Samo da je otišao na pregled i da nije sve prepisivao gnojnoj angini, danas bi bio živ. Zato, ovom prilikom, apelujem na sve da redovno odlaze na preglede, život je jedan i dragocjen, ne kockajte se sa njim”, napominje.
Reklo bi se i da su problem i zdravstvene mogućnosti i kapaciteti. Većina oboljelih ide u inostranstvo, s onda, povrh svega, javlja se i problem finansija, nemaju svi novca za liječenje…
“Ja sam jedna od onih koja je roditelja čekala na klupi ispred Onkolgije da završi sa zračenjem. Gledala sam iscrpljene pacijente koji čekaju red, slomljena kolica kojima ga je mama vozila kada više nije mogao da stoji, slušala neljubazne sestre, doktore bez trunke empatije, ima izuzetaka, u manjini su. Mogu potvrditi i da je moj tata nakon konzilijuma ( za koji smo svu dokumentaciju pripremili bukvalno za dva dana ) operisan tek mjesec i po kasnije. Rečeno nam je da “mjesec-dva ne igra neku značajnu ulogu”, sa uzdahom kaže Danijela.
Korona i godišnji odmori ne smiju biti razlog odlaganja operacije karcinoma koji se širi, smatra.
“Avio saobraćaj je bio prekinut a Crna Gora zaključana te smo bili onemogućeni da ga odvedemo u Beograd na neku od privatnih klinika i operišemo ga hitno. Naravno, za tako nešto je potreban novac koji smo mi mogli obezbjediti, ali koliko ljudi je u takvoj mogućnosti trenutno u Crnoj Gori? Jezivo malo!
Crnogorskim političarima i biznismenima nisu potrebni crnogorski konzilijumi, čekanja, sms/ovi, oni se liječe u inostranstvu, u “čuveni Beograd”, po regionu i vrhunskim svjetskim klinikama. Nepravedno je i žalosno tako nešto“, pomalo ogorčeno priča naša poznata voditeljka.
Smatrate li da se dovoljno apeluje u javnosti i govori o ovoj bolesti u našem društvu? Kako se podiže svijest građana?
“Govori se ali mora više. Apelujem na kolege-urednike u medijima da obrađuju ovakve teme, da u goste zovu one koji se bore, a naročito one koji su se izliječili jer su na vrijeme otkrili bolest. Kjučna riječ cijele ove priče jeste upravo “NA VRIJEME” ! To treba da ovom društvu bude fokus. Kampanje koje će nemilosrdno “bosti i oči i uši” sa bilborda, tv ekrana, sa društvenih mreža, sve dok i poslednji građanin ove zemlje ne ode na kontrolu a da nije bolestan već preventivno”.
Dodaje i da je “država obavezna da za to obezbijedi novac kao i kapacitete u pogledu stručnog i iskusnog medicinskog kadra, dijagnostike i konačno tog čuvenog specijalističkog pregleda na koji se u ovom trenutku čeka po četiri/pet mjeseci”.
Mnogi misle, možda se i stide da uplate koliko imaju, a ne shvataju da njima i njihovim porodicama naše malo znači puno…Šta bi im poručili?
“Da naše malo, kao što ste i naveli u pitanju, zaista znači puno onima koji se bore i da udruženi možemo napraviti čudo. Nedavno smo to dokazali u lavljoj borbi kompletne nacije za malog Feđu Alkovića.
Borba sa karcinomom cijelu porodicu iscrpljuje na svaki način, fizički, psihički i finansijski i zato kad god ste u prilici, pomognite”, savjetuje.
Da li se odazivate često na akcije pomoći oboljelima i koliko je humano ovo društvo koje je podijeljeno u svakom smislu te riječi, a svoju djecu liječi SMS porukama?
“Uvijek sam i uvijek ću. Ne samo da ću se priključivati već ću nastaviti i sama da ih pokrećem. Lijepo se osjećam kada pomažem, apelujem i na druge, to je pravi način da pokažete da ste i vjernici i patriote.
Pomoći sugrađaninu, platiti porez, poštovati zaposlene, ne bacati smeće pored kante…dijelite se na one koji to rade i kojima nije praksa, sve drugo su vještačke podjele radi nečije fotelje, uticaja, moći.
Humani jesmo, ali se mudrošću kao narod i ne možemo baš pohvaliti“, zaključuje Popović-Mujović.
