Pravoslavci danas, 12. maja, slave Svetog Vasilija Ostroškog. Velikom čudotvorcu mole se ljudi svih nacija, sa sve četiri strane svijeta. 

Vjerovanja za ovog sveca su mnoga, ali najpoznatije je ono da ko god se obrati za pomoć Svetom Vasiliju, on pomoć i dobije!

Kada odete pod Ostrog, možete da se uvjerite u ovu činjenicu. Iako sa svih strana, na ovom svetom mjestu, bruje molitve na raznim jezicima, sve one su upućene samo jednom svecu: Vasiliju Ostroškom.

Čuda koja se pri tome događaju su nebrojena. Onaj ko se zavetuje i ima jaku želju da stigne do Svetog Vasilija, on i stigne, uprkos svim preprekama.

O Svetom Vasiliju

Veliki svetitelj rodio se oko 1610. godine, u selu Mrkonjići u Hercegovini. Roditelji Petar i Ana bili su veoma pobožni ljudi. Na krštenju je dobio ime Stojan. Malog Stojana krasila je izuzetna bistrina i marljivost. Odgajan u duhu pravoslavlja i tradicije, pokazivao je veliku sklonost ka dobročinstvu i molitvi. Svoju neizmernu dobrotu i ljubav prema bližnjem iskazivao je u svakom trenutku. Da bi svoga sina sačuvali od Turaka i janičara, roditelji su ga odveli u obližnji manastir Zavalu „da uči knjigu”, gdje je njegov stric jeromonah Serafim bio iguman. U manastiru je Stojan u početku bio iskušenik, obavljao je redovna poslušanja i manastirske poslove, ali je puno vremena provodio u manastirskoj biblioteci čitajući stare knjige. Brzo je shvatao bukvar, časoslov, psaltir, kao i prve molitve. Za vreme Stojanovog boravka, u manastiru je bilo veoma živo: monasi su vredno radili, provodili vrijeme u biblioteci, fresko-slikarstvu. Održavale su se tijesne veze sa Svetom gorom.

Kako je Stojan postao Vasilije

Iako siromašan, manastir je imao veoma bogatu kulturnu i duhovnu djelatnost. Vidjevši da Stojan gaji izrazitu naklonost prema monaškom životu, njegov stric iguman Serafim šalje ga u manastir Tvrdoš, koji je tada bio i sjedište Trebinjske eparhije, gdje se nalazila škola, bogata biblioteka, ali i za to vrijeme veoma obrazovano monaštvo. Monasi su se aktivno bavili prepisivanjem bogoslužbenih knjiga i izradom umjetničkih predmeta. U toj atmosferi duboke duhovnosti primio je iskušenik Stojan monaški postrig dobivši ime Vasilije. Nedugo zatim postaje đakon, a potom dobija i sveštenički čin. Kao pridvorni monah otišao je na Cetinje, gdje ga je primio i zadržao mitropolit Mardarije. Vasilije je na Cetinju ostao nepunu godinu, napuštajući ga zbog stava mitropolita Mardarija prema uniji. Vraća se u Tvrdoš gdje biva unapređen u arhimandrita. Ubrzo posle toga, Vasilije odlazi put Peći, patrijarhu Pajsiju, kome izlaže svoje viđenje crkvenih prilika u Hercegovini i Crnoj Gori. Dobivši od patrijarha blagoslov, putuje u Svetu goru, gdje boravi godinu dana duhovno uzrastajući i snažeći kroz razgovore i savjete svetogorskih monaha.

Obučavao sveštenstvo

Sa Svete gore Vasilije odlazi u Rusiju da se pokloni tamošnjim svetinjama. Iz Rusije se vraća u Tvrdoš sa mnogobrojnim darovima, bogoslužbenim knjigama i predmetima koje je dobio od ruskih monaha, mitropolita, episkopa, ali i samog ruskog cara Mihaila Romanova. Po povratku iz Rusije postaje episkop, da bi na Preobraženje gospodnje, posvećen od patrijarha Pajsija, u Peći bio proglašen mitropolitom zahumskim. Posle stradanja mitropolita istočnohercegovačkog Pajsija, patrijarh srpski Gavrilo I, izdajući patrijaršijsku diplomu, postavlja mitropolita Vasilija na eparhiju koja se naziva: Nikšić, Plana, Kolašinoviće i Morače. Kao mitropolit, Vasilije je bio veoma aktivan u obilaženju i podučavanju sveštenstva, ali i svog naroda savetujući ga kako da se sačuva i odbrani od dvije pošasti – unijaćenja, to jest pokatoličavanja i Turaka, sa svim onim što je ropstvo pod Osmanlijama nosilo sa sobom. Upravo zbog neprestanog haranja i pustošenja turskog, koji nisu štedjeli ni manastire, mitropolit Vasilije 1651. godine napušta manastir Tvrdoš da bi eparhijsko sjedište prenio u manastir Svetog Dimitrija u selu Pope.

Čuvar pravoslavlja

U ta, za pravoslavni živalj veoma teška, vremena mitropolit Vasilije je imao veoma veliku i važnu ulogu. Brinuo se, osim o svom narodu, i o pripadnicima rimokatoličke vjere, s obzirom na to da je opasnost od Turaka prijetila jednako jednima i drugima. Ipak, uz istinsko posvećenje i pastirsku brigu za ljude, mitropolit Vasilije težio je daljem podvizavanju i duhovnom uzrastanju. Neizrecivo su ga privlačile monaške kelije na Ostrogu, gdje je, po svjedočenju ostroških monaha, proveo petnaest godina. Tako je u Gornjem Ostrogu podigao crkvu posvećenu Vavedenju Presvete Djeve Bogorodice. Da bi zaštitio manastir od pohare kneza Raiča koji je „arčio manastirsku imovinu”, mitropolit u pratnji diplomate i grofa Save Vladislavića putuje u Peć patrijarhu Maksimu da bi od njega zatražio pomoć i zaštitu. Osim zaštite manastira, on upozorava patrijarha Maksima na opasnost od pokatoličavanja hercegovačkog i primorskog življa u Primorju. Pred kraj svoga zemaljskog života, mitropolit Vasilije obnavlja kulu Svetoga Georgija u manastiru Hilandaru. Upokojio se 21. aprila 1671. godine u Gornjem manastiru Ostrog, gdje je i sahranjen.

Čudotvorna isceljenja

Svetitelj Vasilije javio se tri puta starješini manastira Župe igumanu Rafailu. Donijeta je odluka da se grob svetitelja otkopa, kada se dogodilo čudo. Tijelo svetitelja bilo je „cjelokupno i sveto”. Tako su svetiteljeve mošti stavljene u kivot i položene u Malu crkvu. Seljene su više puta zbog opasnosti od Turaka, na Cetinje, zatim manastir Gornji Ostrog, gdje su mu na poklonjenje, kao i dan-danas, dolazili vjernici svih nacionalnosti i vjeroispovesti. Brojna su svjedočanstva čudotvornih isceljenja onih koji su zadobili milost velikog svetitelja. Kult svetog Vasilija, inače, zaživio je u narodu još za života svetog Vasilija. I dan-danas u velikom broju vjernici pohode manastir Ostrog, vjerujući u milost svoga svetitelja.

Dan velikog svetitelja

Svetiteljevi podvizi i vrline, a naročito njegov trud za očuvanje i odbranu pravoslavlja, svrstali su ga u red najznamenitijih i, uz Svetog Savu, najvoljenijih svetitelja. Svjedočanstvo svemu tome su, pored žive rijeke vjernika koji dolaze na Ostrog da bi se poklonili njegovim svetim moštima, i brojne crkve zadužbine širom Crne Gore, Hercegovine, Srbije, dok su dvije crkve svetitelju podignute i u Americi. Lik svetog Vasilija sačuvan je i živopisan u različitim tehnikama. Freske i ikone svetoga Vasilija mogu se vidjeti najpre u manastiru Ostrog, ali i manastiru Morača, u manastiru Dečani, Banja, kao i u manastirima i crkvama u Kotoru, Prijepolju, Risnu, Kumboru i mnogim drugim svetinjama.