Scena slavljenja četničkog kvislinga, praćena uvredama, šikaniranjem i fizičkim napadom na fotoreportere pred pasivnim policajcima i sveštenstvom nastavak je talasa političkih i društvenih tenzija u zemlji.

Nemili događaj sa sjevera Crne Gore, dolazi samo nekoliko dana nakon još jedne protestne note iz Zagreba zbog ponašanja ministra odbrane Dragana Krapovića, tj. njegove odluke da se izrade značke za posadu školskog broda „Jadrana“ kojeg potražuje Hrvatska. I to baš u susret 30. godišnjici akcije „Oluja“, na čije obilježavanje je Krapović odbio da pošalje predstavnika Crne Gore.

O tome možemo li se nadati evropskoj budućnost dok Crnu Goru vodi vlast koja ćuti na ispade velikodostojnika otvoreno antizapadne i proruske crkve Srbije, dok nas uporno svađa sa saveznicima na Zapadu, Analitika je razgovarala sa političkim analitičarem Davorom Đenerom.

Za ponašanje Mandića, Kneževića i Bečića odgovorni premijer i predsjednik države

Za njega, događaj na sjeveru nije izolovan incident, već dio šire matrice – institucionalnog djelovanja crkve Srbije kao operativca ruskog i srpskog svijeta, čiji je uticaj, kako kaže, omogućila sadašnja vlast u Podgorici.

„Jasno je da je uloga crkve Srbije u Crnoj Gori otprilike onakva kakva je i uloga Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije u Ukrajini. To je ozbiljan problem Crne Gore, kad je u pitanju proces pristupanja EU, jer u crnogorskom društvu institucionalno djeluje organizacija koja ne skriva da funkcioniše kao svojevrstan agent ruskog i srpskog svijeta“, ukazuje Đenero za Analitiku.

Ipak, smatra kako Crna Gora nije u poziciji Srbije koja, kako kaže, ne može pobjeći od ruskog razornog uticaja. 

„I u društvu, i u parlamentu, proevropske političke opcije imaju dostatnu većinu za formiranje administracije. Dakle, svi ti Mandići, Kneževići i Bečići morali bi za Crnu Goru biti potpuno nevažni, marginalni. Međutim, njihova uloga može biti velika i razorna, samo zato što im to omogućavaju premijer Milojko Spajić i predsjednik Jakov Milatović, koji su skroz nepotrebno DF i Demokrate uveli u vladajuću koaliciju“, naglašava Đenero.

Kaže i kako je od početka ove administracije očito da Andrija Mandić ima dominantan položaj u odnosu na premijera Spajića.

„Svi znaju da je taj Mandić, koji je glavni operativac ruskog i srpskog uticaja u Crnoj Gori i koji pritom ima moć blokiranja vladinih politika, čak i individualno učesnik Miloševićeve agresije na Hrvatsku, i da se hvali učestvovanjem u operaciji protiv civilnog stanovništva, na području koje nije imalo nikakvo vojno značenje, osim želje za ekspanzijom Velike Srbije“, napominje Đenero.

Dok su DF i Demokrate dio vlasti neće biti dobrih odnosa sa Hrvatskom

Đenero upozorava da dok su DF i Demokrate u vladajućoj koaliciji, neće biti dobrih odnosa Crne Gore sa Hrvatskom.

„Iako će kontinuitet hrvatske podrške suverenističkoj proevropskoj Crnoj Gori ostati živ, kao što je bio i u vrijeme DPS-ovih administracija, i u vrijeme nakon smjene vlasti u avgustu 2020. Hrvatski politički interes je da se Crna Gora zaštiti od patogenih ruskih uticaja i da njome ne ovlada Vučićev srpski svijet“, podvlači Đenero.

Kaže kako je teško znati do koje mjere Vučićev režim kontroliše Spajića, kao i Milatovića i „do koje mjere je ovaj dvojac izložen ucjenama Beograda“. 

„Nije ključno da Spajić sa zagovornicima velikosrpske, proruske politike uđe u otvoreni sukob, kad je u pitanju odnos prema Hrvatskoj – ključno je da u taj sukob uđe vezano za proces pristupanja i konsolidaciju demokratskog poretka u zemlji“, ističe Đenero.

Dodaje kako ništa veći problem za Crnu Goru nije ono što radi nekompetentni ministar odbrane, kad su u pitanju odnosi s Hrvatskom, nego ono što radni nekompetentni DF-ov ministar prostornog uređenja, Slaven Radunović, koji, podsjeća on, zaziva referendum o izlasku Crne Gore iz UNESCO-a i odricanje od statusa Kotora kao zaštićenog dobra svjetske kulturne baštine. 

„Britki ekonomski analitičar Miša Brkić vrlo je precizno Radunovićevu „javnu politiku” uporedio s nasilništvom onog trebinjskog ratnog silnika Vučurevića, koji je govorio o tome kako će porušiti Dubrovnik i sagraditi lepši i stariji, u vizantijskom stilu“, navodi Đenero.

Upravo je to, kaže, matrica unutar koje funkcionišu ministri iz DF-a i Damokrata – zatiranje istorijskog identiteta Crne Gore i ponuda „lepše i starije” tradicije, u skladu s uzusima srpskog i ruskog svijeta.

„Spajić je, zajedno s predsjednikom Milatovićem, odgovoran za te probleme, za posljedice učestvovanja onih koji ne spadaju u demokratski ustavni luk u crnogorskoj javnoj administraciji, i to sa veto snagom i mogućnošću blokiranja svih javnih politika“, naglašava Đenero. 

Krapović vođen niskim strastima, njegovi stavovi nesuvisli

Dio posljednje protestne note iz Zagreba koji je najviše zatekao crnogorsku javnost jeste tvrdnja da, po osnovu vojne sukcesije, Crna Gora duguje Hrvatskoj više od dvije milijarde dolara.

„Ministar odbrane iz Bečićevih Demokrata, vođen željom da provocira sukobe s Hrvatskom i jeftinim populizmom iz Vučićeve kuhinje, pokušao jednostrano da tumači sukcecijski sporazum, pa tvrditi da školski brod „Jadran“ nesumnjivo pripada Crnoj Gori, jer se u vrijeme raspada Jugoslavije zatekao u crnogorskom akvatoriju, iako mu je matična luka bila Split. Ako se poštuje taj princip, svi brodovi koji su nakon agresije Miloševićeva režima i njemu podvrgnute takozvane JNA bili u hrvatskom akvatoriju, pripadali bi Hrvatskoj, a vrijednost tih brodova, barem formalno bitno nadilazi vrijednost školskog broda „Jadran““, objašnjava Đenero.

Nezgodno je, kaže, to kad neuki ljudi vođeni niskim strastima pokušaju svoje nesuvisle stavove argumentovati principima.

„Jer se onda često dogodi upravo ono što se događa Krapoviću – štete rastu na nivo od milijardi dolara“, upozorava Đenero.

Hrvatska jasno definisala stav prema proevropskoj Crnoj Gori

Ipak, smatra da problem odnosa Hrvatske s aktuelnom administracijom u Crnoj Gori nijesu ni dvije milijarde dolara, pa ni školski brod „Jadran“. 

„Problem je činjenica da je administracija, koja za sebe tvrdi da je proevropska, iznutra duboko podijeljena, a da agenti vlasti u Beogradu i Moskvi, posredstvom različitih Mandića, drže kontrolnu vlast u Crnoj Gori, opstruiraju pristupne procese i Crnoj Gori dozvoljavaju da se približava članstvu u Uniji upravo onoliko koliko to Beograd i Moskva žele“, izričit je Đenero. 

Ukazuje da su u toj konstrukciji ministri poput Krapovića izvođači radova.

„Paradoksalno je da dok potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović nastoji pregovorima i kompromisima ukloniti hrvatsku rezervu prema zatvaranju poglavlja 31, o zajedničkoj vanjskoj i bezbjednosnoj politici, istovremeno ministar Krapovoć potpuno izvan bilo kakva rezona, zaoštrava bilateralne odnose s Hrvatskom, izdavanjem značke, navodno povodom „okrugle” devedeset druge godišnjice izgradnje broda Jadran“, navodi Đenero.

Napominje da to što Krapović radi nije stvar bilateralnih odnosa Hrvatske i Crne Gore, nego stvar unutrašnjih odnosa u Crnoj Gori. 

„Hrvatska je definisanjem trojice političara iz Crne Gore (namjerno ne kažem crnogorskih političara, jer su oni više ruski i srpski, nego crnogorski), Mandića, Kneževića i Bečića, kao nepoželjne osobe u Hrvatskoj, jasno definisala stav prema prema, s jedne strane suverenističkoj proevropskoj Crnoj Gori, koja od osamostaljenja uživa prijateljsku podršku zvaničnog Zagreba, a s druge strane prema akterima koji žele ruski i srpski svijet proširiti na teritoriju Crne Gore, s kojima Zagreb ne misli politički razgovarati“, kaže Đenero.

Uspješnost europeizacije društva zavisi od njegove unutrašnje snage

U Gornjem Zaostru prije nekoliko dana kulminirao je proces koji u Crnoj Gori traje već decenijama, ali je posebno uzeo maha nakon 30. avgusta 2020. – revizija istorije, s nastojanjima da se rehabilituje četnički pokret i relativizuju antifašističke vrijednosti. Analitike j Đenera pitala kako se iz Hrvatske gleda na ovu tendenciju, s obzirom na to da je i u toj zemlji aktuelna borba protiv istorijskog revizionizma.

„Hrvatsko društvo nikad nije bilo bolje nego u vrijeme pristupnog procesa, jer je uspostavljena politička saglasnost o važnosti i vrijednosti pristupanju Evropske unije, a većini u političkoj areni i društvu postalo je jasno da pristupni proces nijesu pregovori, kako se formalno nazivaju, nego proces prilagođavanja Hrvatske zajedničkoj pravnoj tekovini, dakle usklađivanje države i društva s evropskim standardima i normama“, napominje Đenero.

Ističe kako je spremnost na suočavanje s prošlošću i stvaranje zaštitnog zida prema totalitarnim društvenim konceptima dio tog usklađivanja s evropskim standardima i normama. 

„Pristupanje Evropskoj uniji davalo je dodatnu snagu proevropskim političarima da budu odlučni u nultoj toleranciji prema svakom obliku totalitarizma, i to je ono dobro što društvu i državi može donijeti pristupni proces“, naglašava Đenero.

Nažalost, kako dodaje, Hrvatska je nakon pristupanja u mnogim sferama, pa i u sferi suočavanja s prošlošću, imala regresivnu fazu, i pritom nije jedina od novih članica Unije. 

„Uspješnost europeizacije društva, pak, zavisi prije svega od unutrašnje snage tog društva, a manje od pritiska sa strane. Zbog sebe Crna Gora mora zaustaviti one koji joj nameću četničku ideologiju, jer time ne žele ništa drugo nego razoriti i porobiti suverenističku, demokratsku, antifašističku Crnu Goru“, kategoričan je Đenero.

Crna Gora u procesu evropskih integracija da ne računa na „gledanje kroz prste“

Predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović je nedavno izjavio kako je širenje EU u suštini završeno, a da je Crna Gora možda jedina koja još ima realne šanse da uđe u porodicu evropskih ddržava. Đenero je stava da prema svemu što Milanović govori, treba imati rezerve i biti vrlo oprezan. 

„On je akter koji ne zna praktički ništa ni o Evropskoj uniji ni o evropskim politikama. Nije učestvovao u procesu pristupanja Hrvatske EU, u ime opozicije su u tom procesu snažno bili uključeni pokojni Ivica Račan i Vesna Pusić, a Milanović je mimo dotadašnje tradicije saradnje u evropskim poslovima, ucjenjivao tadašnju vladu u procesu prilagođavanja Ustava acquisu, kako bi ostvario neke koristi za sebe i svoju stranku“, podsjeća Đenero. 

Napominje i da je Milanović kao premijer zakomplikovao proces ratifikacije pristupnog ugovora.

„A kad je Hrvatska primljena i on postao član Evropskog vijeća, slovio je kao marginalan, najmanje uticajan član toga foruma. Danas je na kvazisuverenističkim euroskeptičnim pozicijama, poput mađarskog i slovačkog premijera i sistemski nastoji stvarati probleme proevropskoj i euroatlantističkoj vladi. Znate i da je vrh procesa Brdo Brioni u Tivtu koristio za to da bi podilazio kolegi iz ruske sfere, Andriji Mandiću, nazivajući ga zloćkom, ali distancirajući se prema tome što je Vlada Hrvatske ovog proglasila nepoželjnom osobom“, kazao je Đenero.

Naglasio je kako u procesu pristupanja Crna Gora mora biti ozbiljna i ne smije računati ni na kakvo „gledanje kroz prste”. 

„EU je već imala problem s time što je dvije države s ozbiljnim demokratskim deficitom integrisala 2007, zbog geopolitičkih razloga, pa se godinama mučila s takozvanim CVM-om, mehanizmom saradnje i verifikacije, kako bi se spriječila evazija evropskog novca iz evropskih strukturnih fondova“, podsjeća Đenero. 

Ta se, kaže, greška više neće ponavljati i zemlja koja nije potpuno spremna, neće biti primljena. 

„To ne znači da Crna Gora nema šanse da postane članica do 2030, odnosno da završi pregovore u ovom mandatu EK, ali treba da bude spremna na ozbiljne reforme i treba da odrekne balkanske ideje da će nešto od strukturnih problema moći prikriti u pristupnom procesu“, zaključio je Đenero.