U ispovijesti za naš portal, Isidora je ispričala kako niko od njene porodice i prijatelja nije bio za njen povratak u Rim, još onda kada su otkrivene prve desetine slučajeva ove zaraze u Lombardiji.
“Krajem februara sam trebala da se vratitim u Rim gdje sam na magistarskim studijama Molekularne biologije i genetike na univerzitetu Sapienza. Iako niko od porodice i prijatelja nije bio za taj povratak, dok ne vidimo u kom pravcu će se odvijati situacija, ja sam ipak odlučila da otputujem zbog laboratorijskih obaveza i početka drugog semestra“, priča Minićeva.
Kako napominje, po dolasku u Rim nije primijetila nikakve promjene u načinu života, atmosfera je bila kao i prije njenog odlaska u Crnu Goru.
“Iako je epicentar virusa bio relativno blizu, svi smo bili prilično opušteni. Kako je broj zaraženih rastao, 5. marta italijanska Vlada je donijela odluku da zatvori sve fakultete i teretane u zemlji. U tom momentu smo postali svjesni opasnosti, ali ne u toj mjeri da bismo ostali u kući. Ljudi su i dalje izlazili i čini se da ulice nikad nisu bile življe“, objašnjava naša studentkinja.
Nakon samo četiri dana, u Italiji se sve mijenja. Italiju 9.marta proglašavaju crvenom zonom i stavljaju pod karantin.
“Svi letovi su otkazani i više nije bilo moguće vratiti se kući. Izlasci su strogo zabranjeni. Postoji svega par situacija kada je dozvoljeno izaći, a to su odlazak u market, apoteku ili na posao. Samo jednoj osobi iz domaćinstva bilo je dozvoljeno da ode po namirnice. Prilikom svakog izlaska, neophodno je popuniti formular sa ličnim podacima i obrazloženjem izlaska iz kuće. Ukoliko vas zaustavi policija, a nemate formular kod sebe, slijedila je novčana kazna od 200 eura ili čak zatvorska kazna. Od ovog momenta, sva pravila su poštovana od većine građana. Gotovo da je bilo nemoguće vidjeti nekog na ulici. Socijalna distanca ispred marketa ili apoteka je regulisana od strane obezbjeđenja ili policije, a u objektu može biti svega par osoba u isto vrijeme“, prinča Minićeva.
U tom trenutku i kreće onaj pravi talas panike, ne može se nigdje, nema povratka kući, zaglavljena je u drugoj zemlji u kojoj se dešavaju ozbiljne i teške stvari, a u kojoj se kraj ne nazire.
“Slagala bih kad bih rekla da je bilo lako. Izuzetno je teško biti u drugoj zemlji kada se ovako ozbiljne i teške stvari dešavaju i kada se kraj ne nazire. Teško je kad boravak u kući nije vaša odluka, već je naređenje koje se mora poštovati. U ovim momentima su pozivi za najboližima jedino što pomaže. Nije bilo jednostavno pomiriti sa čenjenicom da sam ‘zarobljena’ u najvećem žarištu korona virusa u Evropi, ne znajući kad ću moći ponovo da budem u svojoj zemlji sa porodicom i prijateljima. Italijani su poznati kao vaseo narod, pa se u mojoj ulici često puštala muzika, ljudi su izlazili na prozore da pjevaju i aplaudiraju. To su nezaboravni momenti koji u isto vrijeme bude osjećaj i sreće i tuge“, otkriva Isidora.
Nakon svog tog stresa, konačno i dobra stvar.
“Uslijedio je poziv od crnogorske ambasade u Rimu koja nas je obaviijestila o postojanju mogućnosti povratka kući. Sreći nije bilo kraja. Let je iz Rima je ubrzo realizovan i nakon 13 dana izolacije u Italiji, stigli smo kući“, rekla je ona.
Nakon osnovne provjere po slijetanju u Podgoricu, Isidora je zajedno sa ostalima prebačena u Novi dom koji je karantin.
“Mogli smo da biramo da li hoćemo da budemo sa nekim u sobi (obično porodice ili cimeri koji su u Italiji živjeli zajedno) ili da budemo sami. Svaka soba ima svoje kupatilo i pristup internetu. Hranu dobijamo tri puta dnevno, a moguće je da nam porodica dostavi stvari svakog dana u određenom periodu. Prilazak karantinu nije moguć u širokom krugu. Karantin obezbjeđuje vojska Crne Gore a svi hodnici su pod kamerama, tako da živimo pod strogim pravilima. Izlasci iz soba nisu dozvoljeni, a vrata možemo otvoriti isključivo kad uzimamo hranu ili kad dobijemo stvari koje su nam poslate. Interakcija sa drugim ljudima je strogo zabranjena. Prilikom kršenja bilo kod pravila, karantin se produžava još 14 dana. U slučaju napuštanja karantina prije vremena, slijedi stroga kazna od više godina zatvora“, objasnila je studentkinja.
Iako su pravila boravka u karantinu striktna, ona je ispričala da su svjesni da je ovo za dobrobit i njih i porodica, kako dodaje sama pomisao da će nakon 14 dana u karantinu konačno biti kući, eliminiše sve trenutne poteškoće.
“Izuzetno sam zahvalna Vladi Crne Gore što je obezbijedila povratak kući u kratkom roku, kao i ljudima koji rade u našoj ambsadi u Rimu. Iako smo bili daleko od kuće, osjetili smo da neko zaista brine o nama. Na dan polaska su došli na aerodrom kako bi nas ispratili i poželjeli srećan put“, dodaje Minićeva.
Na kraju osjetila je i potrebu da zamoli sve građane Crne Gore da ostanu doma, kako bi se što prije vratili normalim životima.
“Sve mjere od strane države su preduzete, na nama je da ih se pridržavamo. Italija je prva država u Evropi koja se susrela sa virusom, pa su određeni propusti potpuno razumljivi. Na našu sreću, za primjer imamo i Italiju i ostale zemlje koje vode tešku bitku. Cilj je izbjeći taj scenario“, zaključila je Isidora.
Bravooo svaka cast