Docent doktor tehničkih nauka iz oblasti eksplozivnih materija i ubojnih sredstava Luka Grbović, koji je u Poliex-u radio od 2009. do 2020. godine kao vođa projekta demilitarizacije ubojinih sredstava u razgovoru za Standard kaže da je amonijum perhlorat štetan za životnu sredinu, ako se s njim ne radi na propisane načine.
„Ne postoji nijedna hemikalija, posebmno iz oblasti neorganske hemije (one koje se koriste u namjenskoj industriji) koja nije u većoj ili manjoj mjeri otrovna za životnu sredinu. Svaku hemikaliju prati određen bezbjednosni list, dokumenat koji je propisan međunardnoim propisima. Nema tu nikakve tajne“, kaže Grbović.Na pitanje da li se amonijum perhlorat smije odlagati u vodu i vodotokove, Grmović smatra da ne smije.
On demantuje tvrdnje rukovodilaca Poliexa koji kažu da u proizvodnju amonijum perhlorata nema škarta te samim tim ni štete za životnu sredinu jer se ne odlaže nešto čega nema.
„Nemoguće je izbjeći škart u proizvodnji amonijum perhlorata. Bio sam u fabrikama namjenske proizvodnje u bivšim državama, kada je ta proizvodnja bila veća i znam da je škart nemoguiće izbjeći. Ne znam koliko je škarta nastalo u Poliexu ali ga sigurno ima“, kaže sagovrnik Standarda.
Podsjeća da je sve to lako utvrditi ako se uzme godišnji izvještaj iz fabrike i uporedi se ulaz sirovina za proizvodnju amonijum perhlorata i količina gotovog proizvoda.
„Škart može da ide samo u vodotokove, ne može nigdje drugo. Amonijum perhlorat nije bezazlen i svakako da utiče na životnu sredinu“, potvrđuje Grbović.
Na pitanje da li su u Poliexu uništavane hemijske bombe, za šta je iz fabrike odgovoreno da nijesu, Grbović kaže da su za vrijeme njegovog boravka uništavali neku manju količinu.
Na opasku da Standard posjeduje dokument koji dokazuje da ipak jesu, Grbović kaže da je onda to tako.
„Znate, posao je u Poliexu nastavljen i nakon mog odlaska“, kaže Grbović.
Doktor Grbović kaže da zaštita životne sredine puno košta te da je i u bivšim državama, kada se puno više ulagalo u ovu proizvodnju, rađena zaštita životna sredina smo do određenog nivoa.
„Mi smo napravili snimanje početnog stanja životne sredine i tada su bili ti parametri bili u granicima dozvoljenog. Sada ne znam. To puno košta. Pitanje kako u tržišnoj utakmici to uraditi, jer znamo da menadžeri, vlasnici žele da puno zarade a što manje da ulože“, kaže Grbović.
O proizvodnji amonijum perhlorata u fabrici Poliex, kaže Grbović, najbolje zna njegov kolega Živko Andrić koji na početku vodio taj projekat.
„ Znam da je na kraju došlo do određenih nerazumijevanja između njega i vlasnika fabrike, ali ne znam kakvih“, kaže Grbović.
Živko Andrić nije želio da se uključuje u priču o Poliexu jer, kako je rekao Standardu, u sudskom procesu je sa odgovornim iz fabrike i ne želi iz te pozicije da priča, dok se sve ne završi.
Šta je amonijum perhlorat?
Amonijum perhlorat sa hemijskom formulom NH₄ClO₄ je bijeli kristal ili prah. Djeluje kao oksidaciono sredstvo – daje kiseonik drugim supstancama koje sagorevaju, nerastvorljiv ili slabo rastvorljiv u organskim rastvaračima, ali rastvorljiv u void.
Sam po sebi nije vrlo eksplozivan, ali u kombinaciji sa gorivima (kao što su aluminijum ili organski materijali), može izazvati vrlo snažne eksplozije. Upotrebljava se u raketnim motorima, pirotehnici i vojsci.
Pri udisanju ili konzumaciji, može biti štetan za štitnu žlijezdu, jer perhlorat ometa unos joda u organizam. Moguće hronične posljedice kod duže izloženosti (posebno kod djece).
Nestabilan je na visokim temperaturama i može da izazove požar ili eksploziju ako je u kontaktu sa zapaljivim materijalima.
Perhlorati mogu kontaminirati vode za piće, teško se uklanjaju iz životne sredine i mogu se akumulirati.
Amonijum perhlorat je opasan, posebno ako se koristi nepravilno ili bez adekvatne zaštite. Iako je koristan u aero-industriji, zbog potencijalne toksičnosti i eksplozivnosti se ne koristi u svakodnevnim situacijama i nije supstanca za amatersku upotrebu.
Zakonski vakuum i birokratski čvor
Iako je Poliex dobio upotrebne dozvole za objekte još u vrijeme bivše Jugoslavije, novi zakoni koji regulišu industrijske emisije i zaštitu životne sredine stupili su na snagu mnogo kasnije. U skladu s tim, Poliex je bio dužan da uskladi poslovanje sa novim propisima, što se, prema riječima inspekcije, još nije desilo.
To dovodi do pravnog vakuma: objekti formalno imaju dozvole iz prošlog sistema, ali nemaju savremenu ekološku dozvolu – što otvara prostor za moguće manipulacije, ali i za potencijalne havarije.
Sukob riječi, dokaza i interesa
Ovaj slučaj nije samo lokalna ekološka kriza – već primjer šireg sistemskog problema u Crnoj Gori: kako balansirati između industrijskog razvoja i zaštite životne sredine. S jedne strane stoje ekonomski interesi fabrike koja zapošljava radnike i proizvodi strateški važne materijale, a s druge – osnovna prava građana na zdrav život.
Zabrinuti mještani MZ Polica poručuju da neće odustati od borbe.
„Ne tražimo zatvaranje fabrike, već poštovanje zakona i zaštitu naših života“, poručuju potpisnici inicijative.
Preporučeno
U međuvremenu, konačnu riječ imaće institucije. A vrijeme curi – ne samo za Poliex, već i za zagađenu prirodu sjevera Crne Gore.
Video