Video
Na Instagram stranici Istorija Srba i Srbije objavljeno je da je spomenik Račiću već u fazi izrade i da bi uskoro mogao biti postavljen na sjeveru Crne Gore.
Povodom ovoga, portal Standard uputio je pitanja Ministarstvu kulture i medija: da li im je stigao zvaničan zahtjev za postavljanje i kako planiraju da odgovore. Ministarstvo se, međutim, do sada nije oglasilo – baš kao što više od 15 dana nijesu odgovorili na pitanje koliko spomenika u Crnoj Gori nije u skladu sa zakonom i šta Ministarstvo preduzima povodom toga.
Crnogorska javnost se još, s pravom, nije ohladila od skandala sa postavljanjem spomenika Pavlu Đurišiću, a nove provokacije su već spremne.
Iako kod Andrijevice, odakle je porijeklom Puniša Račić, već postoji spomen-ploča, za njegovatelje četničkog pokreta i njihovih „djela“ to očigledno nije dovoljno. Očito osokoljeni nedovoljnom reakcijom države u slučaju spomenika Pavlu Đurišiću, sada pripremaju nove provokacije.
Podsjetimo, 7. avgusta u selu Gornje Zaostro postavljen je spomenik Pavlu Đurišiću, koji je nakon pritiska javnosti na nadležne institucije uklonjen sa te lokacije i premješten u portu manastira Đurđevi Stupovi, gdje je izložen i gdje ga „brižljivo čuva“ sveštenstvo tog manastira.
Samo mjesec dana nakon tog skandala, ide se korak dalje – sa planiranjem postavljanja spomenika Puniši Račiću, čovjeku koji je ostao upamćen kao ubica i politički terorista.
Račić je bio istaknuti član organizacije Ujedinjenje ili smrt (poznatije kao Crna ruka), koja je bila umiješana u atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda 1914. godine. Kasnije, kao poslanik Narodne radikalne stranke, upisao se u istoriju krvavim događajem iz 1928. godine, kada je u Narodnoj skupštini u Beogradu pucao na poslanike Hrvatske seljačke stranke. Tom prilikom ubijeni su Pavle Radić i Đuro Basariček, dok je lider HSS-a Stjepan Radić smrtno ranjen i ubrzo preminuo.
Atentat je doveo do duboke političke krize i urušavanja ionako krhke jugoslovenske demokratije, što je otvorilo put uvođenju diktature kralja Aleksandra Karađorđevića.
Račić je u sudskom postupku, okončanom u junu 1929, osuđen na 20 godina zatvora. Na robiji je bio do marta 1941, kada ga je jugoslovenska vlada amnestirala. Oko njegove smrti postoji više verzija, a najzastupljenija među istoričarima je ona prema kojoj su ga poslije oslobođenja Beograda uhapsili partizani i likvidirali, zajedno sa sinom Slobodanom, u oktobru 1944. godine.
I dok je u Crnoj Gori na snazi istorijski revizionizam i rehabilitacija četnika, valja podsjetiti kako druge države tretiraju slične slučajeve.
U Njemačkoj i Austriji postoji stroga zakonska zabrana veličanja nacističkih zločinaca – svako podizanje spomenika ili obilježavanje mjesta u čast saradnika fašizma tretira se kao krivično djelo. Francuska je, takođe, nakon rata uklonila i najskromnije spomen-ploče ličnostima koje su sarađivale sa okupatorom u vrijeme Višijevske vlade. U Italiji, iako postoje sporovi oko sjećanja na Musolinija, svaki pokušaj javnog veličanja fašističkih figura nailazi na oštre reakcije institucija i civilnog društva.
Nasuprot tome, u Crnoj Gori se, uz prećutnu saglasnost vlasti, već pet godina dozvoljava podizanje spomenika osobama čije ime simbolizuje masovne zločine, saradnju sa okupatorima i političko nasilje.
Preporučeno
Najava podizanja spomenika Puniši Račiću stoga nije samo lokalna provokacija, već novi test za crnogorske institucije, koje su na prvom već pale: hoće li država ovog puta jasno stati u odbranu antifašističkog nasljeđa i evropskih vrijednosti, ili će nastaviti da zatvara oči pred opasnim pokušajima istorijskog revizionizma?
