Evo koliko se ja sjećam, Lelejska gora bio je modernistički roman o partizanima, ili o usamljenom, izopštenom i proganjanom pojedincu. Mihailo Lalić bio je obavezna školska lektira. Za glavnog junaka bio je karakterističan tok svijesti, i preispitivanja, čak mu se učinilo u nekom trenutku da razgovara sa đavolom. Doduše, najčuvenije razgovore sa đavolom imao je Bulgakov, možda i Sartr. Danas u postojbini Mihaila Lalića, ako omladina zna ko su sve pisci lijeve orijentacije, dakle oni za odstrijel, nedostojni… Sa junacima koji se preispituju. Pi, neki od njih – komunisti. U moje doba, kada mi se činilo da će zauvijek biti tako, partizani i komunisti, pogotovo intelektualci lijeve orijentacije, bili su većinski pozitivci. Borili su se protiv okupatora i domaćih izdajnika. U moje doba, kada sam bila mala, izdajnici su bili oni kojima je tuđa zastava bliža od sopstvene. Ali kao što rekoh, stara sam.

U moje doba, bilo je važno biti obrazovan, znati, slušati kul muziku, čitati… tako smo se nekako družili. Nismo znali ko je koje „vjere“, niti smo se bavili da li je lijevi askunđel zaklao desnog, i da, nama se sviđao Mauzolej na Lovćenu… to je bila prva ekskurzija, pa se išlo i na Tjentište, a obišao bi se i Morački manastir. Da ne lažem, onako usput… kao kulturna baština. U moje doba nisu bile kul kletve, nismo imali suzavac ni kao odbranu od „manijaka“, i u moje doba sveštena lica, zvali smo ih popovi, svi su bili popovi, nisu letjeli helikopterom. U crkve su išli pješke, manastiri su bili tihi, a masovno smo išli na rok koncerte. Kada bi nas roditelji pustili. Ali kao što već rekoh, ja sam čitala Lalića, sa nedovoljno pažnje, bio je za školu, a više sam voljela Selindžera, Tolstoja, a sviđale su mi se i neke Lorkine pjesme. Čak i neki Majakovski, a stidljivo i Ujević i Popa… i tako te neke poluljubavne u kojima su žene mogle da budu i divlje.

Kao neka baba… Više po onome što većina toga, i ako se nije desilo tako davno, kao da pripada davno prošlom vremenu. Pluskvamperfekat, radnja koja se desila i završila u prošlosti, prije neke druge radnje, ne one čije posljedice osjećamo i danas. A danas, mržnja, rječnik, način, govor, izjave, mediji (u moje doba to su bile novine, radio i televizija) zvuče, meni retro, ali ja sam stara i očigledno „izgubljena“ kao Lado Tajović. U ulicama koje prepoznajem, koje su drugačije, do šume i lelejske gore još nisam stigla, i na svakom ćošku, na mene naskaču tvitovi, postovi, stavovi, optužbe, ucjene, prijetnje, poput samih đavola, sa kojima ne bih da razgovaram a opet polemišem… a kao nismo ni u „ratu za mir“, plašim se da nismo ni u tranziciji. Nadam se da nismo definitivno iztranzitirali, i da ćemo „napraviti“ slobodnu teritoriju.

Onu u kojoj će popovi biti samo popovi, ako su sa bradama ili bez, hodže su svakako hodže, a rabina se ne sjećam da smo imali. Ni u moje doba. Mada se nekada osjećam kao Jevreji iz prve sekvence čuvenog Tarantinovog filma, a želim da budem ona koja će naciste koji su došli u bioskop dići u vazduh. A u stvari mi treba pokret otpora. Da bih bila neutralna, i da ne bih naljutila „naše protiv naših“ može da bude francuski, britanski ne može, jer je u slučaju Britanije cijela zemlja bila protiv okupatora. Francuska može, tamo je bio i De Gol i Peten. Piše da je Višijevska Francuska, ona pod Petenom bila ksenofobična, autoritativna i tradicionalistička „po prirodi“. I bili su pod patronatom druge države. Ako vam nešto od pobrojanog liči na likove iz naše zbilje, svaka slučajnost je namjerna.

I, da, želim da na toj slobodnoj teritoriji, ne budem DPS, i trgovac kokainom jer sam Crnogorka. Jedino što sam bila, bila sam Jugoslovenka, ali sam bila mala, kada je počeo rat za mir, a sada sam stara, kao što sam napisala. I želim da to bude normalno, da ovako stara svima postojim dok druge ne ugrožavam, i da ne slušam da sam izmišljotina. Jer ako ja sa svojih 176 sam izmišljotina, onda ti neki drugi konzumiraju kokain.

Povezani članci

Društvo

Đurović: Poruka studenata mora se shvatiti ozbiljno, ko ih ne podrži protiv sebe je, svoje djece i Crne Gore

Politika

GRAHOVAC ZA STANDARD: Beograd će imati nečasne namjere na popisu, ali se CG mora suočiti sama sa sobom

Politika

Savić: Kovačević izbjegava da napravi kopču sa antifašističkim vrijednostima, jer ga one najviše bole

A pošto sam stara, isti nisam nikada probala. Iako su ga probali, eufemizam neki od mojih omiljenih junaka – Rolingstonsi, Bitlsi, i razni domaći, ex YU bendovi, čiji tekstovi su meni bili „spas duše“. Vezivao se i za hipi pokret koji ja pamtim po tome što su ukinuli obavezno služenje vojnog roka, pogotovo ono na tuđim teritorijama.

Ali nisam dovoljno stara da pamtim šezdesete, kao posljednji talas preispitivanja pametnih ljudi, i istinski građanski bunt. Ovaj koji stara podržavam, u maloj, malenoj Crnoj Gori, i malom najmanjem Cetinju, kao označenom za „slobodnu teritoriju“ od pamtivijeka, još od Turaka pa na ovamo, znači – ne dirajte naš simbol otpora – Cetinjski manastir koji je sagradio Đurađ Crnojević, prije Sv. Save… ne dirajte Njegošev mauzolej, ako vam smeta arhitektura, Meštrović ima puno grandionznih meni veličanstvenih spomenika u susjednim državama koje smatrate i svojim, pa počnite sinhrono ili od njih, jer ih bolje osjećate… i da završim skoro pa u vašem duhu… NE dam vam svetinje. Ni moje nebo za helikoptere. Jer kad helikopteri nadlijeću nebom, u nekim filmovima, onim kada nisam bila tako stara, to miriše na rat. Jer se onamo gdje ste dobrodošli dolazi pješke, i ne poziva se na rušenje. A rušenje nije od Boga, više je đavolja rabota. A tako piše u svim, pa i u vašim knjigama. Ako ih uopšte čitate, jer te knjige su i moje. I neću da bježim u Lelejsku goru, zaslužujem-o slobodnu teritoriju, koja se zove, sada sam dosadna baba – Crna Gora svih građana. I, da… smrt fašizmu, sloboda narodu. A bog, kao svi bogovi, ili onaj koji je zove sloboda i pravda… na strani je dobra. Tome nas uči istorija, nema veze što se trenutno malo okrenula naopačke, da ne kažem unazad.