Sad je dio hrvatskih navijača, kao odgovor, na utakmici razvio transparent na kojem je pisalo: „Iz Dubrovnika čuju se vicevi, pušite nam kurac, četnici. Oprosta nema!“. Stavljati u istu rečenicu četnike i časnu crnogorsku cetinjsku pjesmu suludo je iz više razloga. Za one koji ne znaju šta je bilo, donosimo gole istorijske činjenice.
KAKO JE NASTALA PJESMA?Naime, na Cetinju je početkom 1992. godine organizovan antiratni protest na kojem je hiljade Crnogoraca spontano pjevalo: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče, to su bili sve četnici, Momirovi plaćenici“. Stihove je smislio pjesnik Marko Popović. Svima koji su na Cetinju protestovali protiv ratnih razaranja život je kasnije u Crnoj Gori postao poprilično komplikovan, ali najgore je prošao organizator protesta, Slavko Perović. Psihički je obolio i porodica mu se raspala.
Učesnik protesta Šora Mitrović u razgovoru za Dubrovački dnevnik govorio je više o protestu, ali i o tome kako je nastala crnogorska pjesma. I da, to je prva i originalna verzija, koju su kasnije pristalice velikosrpske politike preinačili u jednu nakaradnu verziju o „srpskom Dubrovniku“.
Toga dana kada se organizovao veliki antiratni protest na Cetinju, sjeća se Mitrović, sjedio je sa ekipom u jednom kafiću, prije nego što će se uputiti na skup.
„To je bio lokalni kafić đe su se okupljali razni društveni staleži, od šanera pa sve do doktora, nešto poput Roxyja u Dubrovniku. I nekako, dok smo se spremali da krenemo na protest, pojavili su se stihovi ‘Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče, to su bili sve četnici, Momirovi plaćenici!’. Stihove je smislio Marko Popović, još je živ, mogu vas upoznati. I potom krećemo iz kafića na protest i tamo smo spontano zapjevali te stihove. Ništa to nije bilo organizovano, Perović nije imao pojma da ćemo pjevati. Od toga dana, svi smo bili obilježeni, izdajnici svoga naroda“, kazao je za Dubrovački dnevnik.
AUTOHTONI CRNOGORCI SU ZBOG ANTIRATNIH STAVOVA IMALI OGROMNE PROBLEME
Cetinje je, prisjeća se Mitrović, Slobodanu Miloševiću i njegovoj lutki na koncu, Momiru Bulatoviću, bilo trn u oku. Stalno su pokušavali da slome antiratni otpor, ali nikad nijesu uspjeli. Autohtonih Crnogoraca i tada i danas na Cetinju je bilo preko 90 procenata, za razliku od drugih dijelova Crne Gore, poput Bijelog Polja ili Herceg Novog, đe je ogroman broj Srba. I upravo je tamo organizovan masovni protest protiv napada na Dubrovnik.
Zbog toga su učesnici i organizatori imali probleme na poslu, prijetilo im se otkazom; kada bi sa cetinjskim tablicama išli bilo đe po Crnoj Gori, strahovali su da će im slomiti auto, jer je stav ostalih dijelova Crne Gore bio da su na Cetinju izdajnici, tačnije rečeno ustaše.
„Prijetili su nam i da će sedmi bataljon, sastavljen ponajviše od pripadnika iz Bijelog Polja, kad se vrati s bojišta, imati obračun s nama. Pripadnici tog bataljona bili su ljudi kockastih, ispraznih glava. To su nam govorili iz policije, koja je bila pod srpskom kontrolom – da dolaze po nas na okršaj. Sve je bilo puno Momirovih i Milovih uhoda na protestu, sve su zabilježili. Govorili su nam i da moramo bježati, negdje se skloniti. Radio sam u trgovini, svaki dan mi je mogao biti poslednji na poslu, nije mi bilo nimalo prijatno. Svi smo imali probleme, ali Slavko Perović je najgore prošao. Imao je ogromne pritiske, psihički je obolio, porodica mu se raspala“, opisao je Mitrović.
„Nimalo nam nije žao što smo zbog protesta imali težak život, opet bismo sve ponovili. Kako nećemo ustati protiv napada na naše dojučerašnje prijatelje? Pa ja sam svako malo dolazio u Dubrovnik, spavao u Čilipima, dolazio u Roxy, poznavao brojne ljude – i onda bih trebao pucati po njima? Nema šanse. Moram i ovo kazati. Dubravko Čikor je vozio za cetinjski Lovćen i bio nam je svima idol. I što bih ja trebao pucati po njemu? Nakon rata postao sam prijatelj s njim i njegovom porodicom“, kazao je, a cijeli intervju možete pročitati u Dubrovačkom dnevniku.
ČETNICI NISU TRAŽILI OPROST – TRANSPARENTOM SE PONIŽAVA ČASNI NAROD CRNE GORE
Ti ljudi, mahom autohtoni Crnogorci, u jednom mračnom vremenu stavili su svoje živote na kocku da bi ukazali na agresiju na Dubrovnik, za razliku od stanovnika područja sa većinskim srpskim stanovništvom, odakle je stizalo najviše pripadnika agresorske vojske. Danas ti isti ljudi i njihova đeca dolaze na naše tribine i mole za oprost u ime dijela stanovnika svoje zemlje čijih se postupaka stide, mada sa njima nemaju nikakve veze. Takođe, danas ti isti ljudi imaju problem zbog velikosrpskih pretenzija na njihov prostor, pri čemu im se pokušava oduzeti njihov jezik, nacionalnost, crkva i identitet. Imaju problem s onim istim dijelom Crne Gore koji sa pravom Crnom Gorom ima vrlo malo veze, a koji je sve to – od jezika do identiteta – prije nekoliko decenija htio da oduzme Dubrovniku i Hrvatskoj uopšte.
Cetinje i danas na ulazu u Grad često zna da izvjesi transparente sa slavnim crnogorskim stihovima. To nijesu četnici, nego Crnogorci. To je Crna Gora koja nije napadala Dubrovnik, nego je zbog napada protestovala.
Preporučeno
Ako ekipa sa tribina do sada nije naučila šta je bilo – sada bi trebalo da nauči. Stavljati u istu rečenicu „vilu s Lovćena“ i četnike zlonamjerno je, nepravedno i pogrešno. I prema Crnogorcima, koji sa ponosom nose transparente, i prema Dubrovniku.
Video