Hormuški moreuz, uski morski prolaz između Irana i Omana, širok je oko 39 kilometara u najširem dijelu, dok su definisane plovne trake u svakom smjeru znatno uže i strogo kontrolisane. Kroz taj relativno uzak koridor svakodnevno prolazi između 17 i 20 miliona barela sirove nafte i naftnih derivata, što čini približno petinu globalne potrošnje. Uz to, značajan dio svjetske trgovine ukapljenim prirodnim gasom, naročito iz Katara, zavisi upravo od stabilnosti ovog prolaza. Svaki poremećaj u njemu gotovo trenutno utiče na cijene energenata na svjetskim berzama.
Ključni akter u takvim kriznim situacijama nije mornarica, već osiguravateljsko tržište, predvođeno londonskim centrom pomorskog osiguranja i institucijama poput Lloyd’s of London. Kada bezbjednosne tenzije u regionu porastu, brodovi koji uplovljavaju u rizičnu zonu moraju platiti dodatnu premiju za tzv. ratni rizik. U stabilnim okolnostima ta premija može iznositi između 0,1 i 0,25 odsto vrijednosti tereta. Međutim, Lloyd’s of London je odmah nakon početak sukoba između Irana sa jedne i Izraela i SAD sa druge strane, uradio novu procjenu i za samo jedan dan revidirao naviše i to za 50 odsto.
Za tanker koji prevozi teret vrijedan 100 miliona dolara, premija od 0,25 odsto znači dodatnih 250.000 dolara po jednom prolasku kroz tjesnac. Ako se procjena poveća na 0,4 ili 0,5 odsto, trošak se penje na 400.000 ili 500.000 dolara. Kod velikih supertankera koji prevoze i do dva miliona barela nafte, vrijednost tereta često prelazi 150 ili 200 miliona dolara, pa i minimalno povećanje premije znači stotine hiljada dolara dodatnih troškova. Sa ovim povećanjem od 50 posto osiguravujućih polisa transport nafte je za tankerske kompanije postao neisplativ.
Dodatno, u pojedinim slučajevima, naročito kada su brodovi povezani sa američkim ili izraelskim interesima, osiguravači mogu dodatno pooštriti uslove ili čak odbiti izdavanje polise. A u pomorskom transportu pravilo je neumoljivo: bez osiguranja nema plovidbe. Banke ne finansiraju teret bez adekvatnog pokrića, luke mogu odbiti uplovljavanje, a vlasnici brodova ne preuzimaju rizik koji bi ih mogao dovesti do milionskih gubitaka.
U takvom sistemu, Iran ne mora fizički zatvoriti tjesnac da bi izazvao poremećaj. Dovoljna je eskalacija retorike, najava vojnih aktivnosti ili podizanje tenzija da tržište reaguje. Osiguravači posluju po principu predostrožnosti – oni ne čekaju incident, već reaguju na mogućnost incidenta. Jedna procjena rizika može imati efekat sličan stvarnoj blokadi.
VOJNA ZAŠTITA NE UKLANJA RIZIK
Sjedinjene Američke Države imaju snažno vojno prisustvo u regionu Persijskog zaliva i tehničku sposobnost da obezbijede slobodu plovidbe. Međutim, vojna zaštita ne uklanja komercijalni rizik. Čak i uz ratne brodove u blizini, osiguravajuće kuće određuju cijenu prema procjeni potencijalne prijetnje. Ako je rizik označen kao viši, tržište reaguje automatski.
Posljedice takve odluke brzo se prelivaju na globalnu ekonomiju. Rast troškova osiguranja povećava cijenu transporta nafte, što utiče na berzanske cijene barela, inflaciju i troškove proizvodnje širom svijeta. Najosjetljivije su azijske ekonomije koje zavise od energije iz Persijskog zaliva, ali efekti se osjećaju i u Evropi i Sjedinjenim Državama.
Preporučeno
Tako Hormuški tjesnac može ostati fizički otvoren, ali ekonomski paralizovan. Bez mina i bez pomorskih bitaka, jedan procentni poen u procjeni rizika dovoljan je da promijeni tokove globalne trgovine. U savremenom svijetu finansijski mehanizmi često imaju veću snagu od vojne sile – a brojke na londonskom tržištu osiguranja ponekad su moćnije od ratnih brodova.
Video