Oko petine globalne nafte i tečnog prirodnog gasa (TPG) obično protiče kroz uski plovni put koji povezuje Persijski zaliv s međunarodnim tržištima. Ipak, tankerski saobraćaj je naglo usporen usljed bezbjednosnih briga, vojnih prijetnji i izvještaja da Iran postavlja mine i koristi druge asimetrične mjere kako bi nanio štetu brodovima koji pokušavaju da prođu kroz moreuz.
Već je primijećena i reakcija tržišta: cijena nafte je skočila na 120 dolara po barelu prije nego što se blago povukla, dok su cijene avionskog goriva dvostruko veće nego u januaru.Za analitičare, te promjene ističu fundamentalno pitanje: može li Teheran da iskoristi globalni energetski sistem kao strateško oružje ili SAD i njihovi partneri mogu da spriječe takav scenario?
Američka vojska je saopštila da je 10. marta pogodila 16 iranskih brodova za postavljanje mina u blizini Ormuskog moreuza. Ipak, djeluje da Iran i dalje može da izazove haos na tom plovnom putu i tri komercijalna broda su 11. marta navodno zahvaćena eksplozijama, pokazuju podaci Pomorskih trgovinskih operacija Ujedinjenog Kraljevstva (UKMTO), britanskog pomorskog koordinacionog centra koji prati bezbjednosne prijetnje komercijalnim brodovima.
Tržišta reaguju na rizik, a ne na ponudu
Zasad, kažu analitičari, tržište izgleda da uzima u obzir neizvjesnost, a ne stvarne poremećaje u isporukama.
“Ono što vidimo su reakcije tržišta na obim i trajanje sukoba iz minuta u minut, iz sata u sat”, rekao je Mejson Hamilton, potpredsjednik za ekonomiju i istraživanje u Američkom naftnom institutu.
Prije krize, tržišta nafte su očekivala višak ponude i relativno niske cijene. Iznenadna prijetnja Ormuskom moreuzu – kroz koji dnevno prolazi oko 20 miliona barela nafte i naftnih tečnosti – poremetila je te izglede. Stručnjaci Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) primjećuju da tržišta često reaguju prije nego što fizički dođe do nestašica.
Kevin Buk, viši analitičar tog tink-tenka, rekao je da se trgovci spremaju za mogućnost da proizvođači iz Zaliva budu primorani da obustave proizvodnju ako izvoz stane.
Čak i skromne promjene cijena nose ogromne finansijske posljedice: pomjeranje od 30 dolara po barelu na tržištu od 100 miliona barela dnevno predstavlja otprilike tri milijarde dolara dnevnih promjena vrijednosti, isključujući derivate.
Iranska asimetrična taktika
Za Teheran, usmjeravanje na globalne energetske tokove može biti jedna od rijetkih strateških opcija koje su mu preostale protiv daleko moćnijih protivnika poput SAD.
“Cilj Irana je opstanak”, rekao je Halid Azim, direktor MENA Futures Laba u Atlantskom savjetu. “Ne može se direktno suočiti sa SAD ili Izraelom, pa se oslanja na asimetrične taktike kako bi povećao cijenu sukoba.”
Čak i manji poremećaji u moreuzu mogu imati ogromne posljedice, s obzirom na koncentraciju globalne trgovine energentima u nekoliko pomorskih uskih tačaka.
Azim je upozorio da trenutne reakcije tržišta mogu potcijeniti rizike, napominjući da su finansijska tržišta van energetike ostala relativno mirna.
“Postoji mnogo asimetričnog rizika koji tržište ne uzima potpuno u obzir”, rekao je on.
Vašingtonska računica: pritisak bez šoka
Za SAD, izazov je balansiranje vojnih ciljeva s imperativom sprječavanja globalnog energetskog šoka.
Američki predsjednik Donald Tramp izjavio je da je Vašington spreman da prati tankere kroz Ormuski moreuz ako bude potrebno, mada su mediji – uključujući Rojters – izvijestili da je američka mornarica zasad odbila sve zahtjeve brodske industrije za vojnu pratnju zbog trenutno visokog rizika.
Dotle, zvaničnici zemalja Grupe sedam (G7) takođe govore o potencijalnom oslobađanju rezervi nafte za vanredne situacije kako bi se ublažio uticaj na tržište u slučaju zastoja u protoku energenata zbog situacije.
Ričard Goldberg, bivši zvaničnik Savjeta za nacionalnu bezbjednost u Trampovoj administraciji, rekao je da američka strategija kombinuje tržišne alate i vojne mjere: garancije osiguranja za brodove, ohrabrivanje plovidbe tankera i operacije pomorske pratnje ako bude potrebno. Na pozicijama su već udarne grupe nosača aviona i sredstva za odbranu od projektila.
“Cilj je pokazati Iranu da ne može uspješno da uguši globalne tokove nafte bez suočavanja s ogromnim kontramjerama”, rekao je Goldberg na događaju Atlantskog savjeta 10. marta.
On je naglasio da su ti napori osmišljeni da ublaže poremećaje, a ne da zauvijek zamijene glavni koridor snabdijevanja.
Čak i ako se proizvodnja nastavi, kriza razotkriva krhkost energetske logistike.
“Postoje dva sloja rizika: infrastruktura koja proizvodi barele i protok tih barela”, rekla je Sara Vakšuri, predsjednica SVB Energy International.
Rafinerije su zatvorene iz predostrožnosti, rezervoari se pune, a neki proizvođači su već smanjili proizvodnju jer je izvoz usporen. Brodske kompanije se suočavaju sa sopstvenom dilemom: samo osiguranje možda neće biti dovoljno da primora posade da plove kroz ratnu zonu. Duža kašnjenja mogla bi da primoraju proizvođače u Zalivu da zatvore milione barela, pojačavajući nestabilnost tržišta.
Kroz Ormuski moreuz takođe prolazi oko 20 odsto globalnog tečnog prirodnog gasa (LNG), što znači da bi poremećaji mogli da se odraze na lance snabdijevanja električnom energijom, petrohemijom i đubrivom.
Azija, kao najveći uvoznik nafte iz Zaliva, posebno je izložena. Evropa, koja se oslanja na tečni prirodni gas i rafinisane proizvode, takođe je ranjiva u trenutku niskih rezervi gasa poslije zime.
Ponovno pokretanje postrojenja nakon zatvaranja može trajati nedjeljama ili mjesecima. “To su složeni industrijski sistemi dizajnirani da rade kontinuirano”, ukazao je Hamilton.
Kriza se odvija usred šire promjene u američkoj energetskoj strategiji: pošto su SAD sada najveći svjetski proizvođač nafte i gasa, snabdijevanje energentima se sve više tretira kao strateška prednost, dajući kreatorima politike prostor da teže bezbjednosnim ciljevima, dok istovremeno štite domaća tržišta.
Trajanje će odlučiti o ulozima
Ozbiljnost krize zavisi od toga koliko dugo će poremećaji trajati. Kratak prekid može biti apsorbovan, ali duže zatvaranje, prema analitičarima u Vašingtonu, moglo bi da održi cijene nafte iznad 100 dolara po barelu, podstakne inflaciju, uspori ekonomski rast ili čak izazove recesiju u ranjivim ekonomijama.
Stručnjaci CSIS-a napominju da, iako zalihe, alternativne rute i rezerve za hitne slučajeve pružaju zaštitu, one su osmišljene za kratkoročne poremećaje, a ne za dugotrajno zatvaranje Ormuskog moreuza.
Sadašnja konfrontacija je test otpornosti globalnog energetskog sistema: kontinuirani iranski pritisak mogao bi da produži nestabilnost, dok bi efikasne mjere SAD i saveznika mogle da pokažu granice energetske prisile.
Preporučeno
Zasad ključno pitanje ostaje: hoće li Ormuski moreuz ostati otvoren ili će postati epicentar novog energetskog rata?
Video