Spekulacije da će solana u Ulcinju biti pretvorena u turistički kompleks, te da nikad više neće biti proizvodnje soli u čuvenoj kompaniji “Bajo Sekulić”, demantovala je Vladina Studija zaštite područja ulcinjske solane. U studiji, najavljena je mogućnost ponovne proizvodnje soli, koje nije bilo zadnjih pet godina, kao i modernizacija kompanije.

“U okviru građevinskog područja (4.95 ha) planirane su površine za industriju, na kojima je predviđena sanacija i modernizacija fabrike za proizvodnju soli, uz dogradnju pratećih sadržaja i pogona za proizvodnju i prodaju predmeta od soli”, navedeno je u studiji.

Na negrađevinskom području–vodnim površinama, moguće je organizovati aktivnosti iz oblasti rekreacije, edukativnog i naučnog turizma.

“Intervencije na ovom prostoru obuhvatiće izgradnju pješačkih i biciklističkih staza, vidikovaca za posmatranje prica, a u dijelu basena za proizvodnju soli i drugih sadržaja potrebnih za proces prikupljanja soli”, ističe se u studiji.

Međutim, za razliku od prethodnih godina, ovoga puta u prvi plan je stavljena i proizvodnja soli, koje nije bilo od 2013. godine.

U studiji su razrađena tri scenarija za proizvodnju soli.

Prvi scenario

Prvi scenario podrazumijeva da se proizvodi so za puteve u obimu kao do 2013, odnosno 17.000 tona. Početna investicija, za ovaj scenario, iznosi sedam miliona eura, a godišnji troškovi upravljanja su procijenjeni na 1.150.000 eura. Bilo bi zaposleno 46 osoba za proizvodnju soli, devet osoba za upravljanje zaštićenim područjem, a neophodno je i uposliti 168 sezonaca.

Ovaj scenario je ocijenjen kao neprofitabilan jer je cijena ove soli na tržištu izuzetno niska, tražnja za proizvodom je promjenjiva, a potrebno je proizvesti i prodati velike količine ove soli. Troškovi početnih ulaganja su, takođe, veoma visoki.

Drugi scenario

U drugom scenariju se predviđa proizvodnja soli za ishranu. Ipak, ovdje se javlja problem – kako se izboriti sa niskim cijenama soli i visokim troškovima proizvodnje, što bi značilo obnavljanje gotovo cijele teritorije solane. Za to bi bilo potrebnan početni kapital od 10.500.000 eura, zatim upošlajvanje 61 radnika i 168 sezonaca. Godišnji troškovi upravljanja dostigli bi 1.350.000 eura.

Da bI ovaj scenario bio ostvarljiv u potpunosti, mora se proizvoditi 25.000 tona jestive soli, što prelazi kapacitet solane u posljednjih 10 godina rada.

Dodatno, nije realno očekivati da je moguće prodati veliku količinu jestive soli na zasićenom evropskom tržištu. U Crnoj Gori, ukupna potrošnja svih vrsta soli, ne samo jestive soli, čini samo petinu obračunate godišnje proizvodnje.

Ovo je u većoj mjeri razlog zbog kojeg ovaj pod-scenario, kako se navodi u studiji, nije isključen ali nije ni optimalno rješenje.

Treći scenario

Dugoročno posmatrano najprikladnija opcija bila bi proizvodnja soli manjih količina na ograničenom području, sa fokusom na novi proizvod od soli, tzv. „cvijet soli, kao i Upravljanje područjem kao zaštićenim sa proizvodnjom soli u strogo ograničenoj oblasti samo za promotivne i edukativne svrhe.

Za ovaj koncept, sredstva potrebna za početna ulaganja u infrastrukturu iznosila bi oko četiri miliona eura. Operativni troškovi za proizvodnju novih, visoko kvalitetnih proizvoda od soli na ograničenoj površini solane i troškovi upravljanja čitavim područjem dostigli bi 1.100.100 godišnje.

Očekuje se da bi u dogledno vrijeme ovaj model mogao ostvariti prihod 245.000-420.000 eura od prodaje proizvoda od soli i posjeta zaštićenom području i pratećim programima.

Veoma ograničene količine novog proizvoda („cvijet soli“) mogle bi se potencijalno prodati na evropskom tržištu, dok bi se broj posjetilaca na području postepeno povećavao.

Nove četiri oblasti
Za potrebe odgovarajućeg zoniranja, Studija predlaže da buduće zaštićeno područje solane bude podijeljeno na četiri oblasti, gdje svaka oblast ima drugačiju svrhu.

U prioritetnoj oblasti zaštite prirode (crvena linija) sve bi bilo podređeno zaštiti prirode (u toku sezone gniježđenja to znači zabranu ljudskih aktivnosti). Bazeni, nasipi i nivo vode bili bi regulisani u skladu sa potrebama prirode. Ipak, i dalje se ovo područje može koristiti za proizvodnju soli, tj. bazeni mogu biti korišćeni za sakupljanje vode i sl.

U prioritetnoj oblasti proizvodnje soli (žuta linija) sve bi bilo podređeno proizvodnji soli, ali s obzirom da bi to i dalje bilo zaštićeno područje, uvijek bi se razmatrao način proizvodnje soli u skladu sa prirodom, posebno ako to ne bi iziskivalo dodatni trošak u proizvodnji i ako ne bi značajno smanjilo količinu sakupljene soli. Bazeni, nasipi i nivo vode bili bi regulisani u skladu sa potrebama proizvodnje soli.

U kombinovanoj oblasti zaštite prirode i proizvodnje soli (zelena linija) neće se primjenjivati intenzivni procesi proizvodnje soli. Održavanje bazena, nasipa i nivoa vode uglavnom će pratiti potrebe proizvodnje soli. U periodima kada se ne proizvodi so, upravljaće se vodnim režimom i nivoima vode u skladu sa potrebama prirode. Tu će biti određenih ograničenja u proizvodnji soli tokom sezone parenja od aprila do juna, ali u drugim okolnostima biće vrlo malo ograničenja. Aktivnosti proizvodnje soli su slične aktivnostima u godinama kada se so proizvodila na ovom području. Postoji veliki potencijal za očuvanja prirode ove oblasti, posebno tokom migracije ptica i u zimskom periodu kada je proizvodnja soli prirodno ograničena ili čak ne postoji.

U administrativnoj oblasti (plava linija) vjerovatno će biti (kao što je to bio slučaj ranije) mjesto za upravnu zgradu, skladišta, obrazovni prostor za posjetioce i sl. Ovdje bi bilo moguće izgraditi i neke turističke objekte koji su prilagođeni prirodnom okruženju.

N.D.L.