Kompozitor, tekstopisac i dugogodišnji basista grupe Perper Momčilo Zeković Zeko ekranizovao je numeru “Đe god sa Trebjese” iz njegove knjige “Sve iz jednog mjesta”.
Emotivne riječi opisuju sve ono što je krasilo i treba da krasi Nikšić. Pomirujuće riječi za sve građane Nikšića i Crne Gore.
“Nema mraka sa Trebjese, zora novi dan donese”
ĐE GOD SA TREBJESE
Oduvijek sam htio da se ljudi smiju, pogotovo oni koji to ne umiju, E njih mi je najdraže dovesti do toga da razvuku nepoznato nešto i zaborave muku. Odakle ti ja to mogu sad, sve baš tačno prepričat, a znam, nije lijepo ni mučat, teško mi je i ispuštit glas koliko je toga pregazilo preko svih nas. Još od malena tamo sa Mrkošnice trčao sam do parka preko ulice, od tetke Milene, Spala i baba Kate dugo sam plakao za jaretom što se zvalo Nate. Pa onda lagano, kad od umora, nijesam mogao brže, znao sam da śedim ispod krošnje, da dišem što se duže može. Čekao burek, kiflu, slanu perecu, sve isto za nas djecu, dosta poznatih lica, a to nije sitnica, podijelit s drugom kakav je Dragan, to je poslastica…
Đe god sa Trebjese, znao sam sve adrese, sa bilo koje strane, do svake kafane. Virio sam Vitu iza leđa i znojio se kao Tinu vjeđa, na ista mjesta đe je i on znao i ja sam malo vremena za sebe krao. Śećam se šetnji, preko tri ure po korzou, kad stanemo, Miladin sok od narandže, a ja lozu, i ne možemo prestat da pričamo, pa kad se slova svežu u ko zna kakve čvorove ćutimo “meduzama” kroz borove. Gledanje putokaza kuda ide prava staza i oće li biti ljepša nova fraza? Kako jutro ćuti i što topole kraj Krupca ljuti? Śećam se svakoga koraka, sa ekipom Javorka mi sa maramom oko vrata, pod šatore… znam da to više nije za nas matore, ali fale mi sva ona lica učiteljica Vasiljka da podvikne od srca… Kojom ulicom? Ma, svakom volim da prođem isto kao oni…ulicom lipa u vrijeme kad željezarci prime platu, a kako Dugo nije volio salatu, bježali bismo neđe drugo, da na miru zamotamo po jedan kotroban, u inat čiru. Ako nije bilo kakvo čudo, mi se zaigrasmo, čašu on, čašu ja, pa ukrug dok ne popadasmo. Od Anderbe preko Onogošta sve je moralo da košta. Nije samo s Vidrovana česma, napila je mnoge i nikšićka pjesma. Glasnici slobode raspjevali suglasnike, od vokala napravili ustanike za sve plašne i vremešne pjesnici progutaše misli grešne.
Za hrabre, časne i poštene, krštene i nekrštene za pasmine i za psine u Nikšiću se isto zine. Pjevaj grade, pjevaj Munjo, grome sijevaj o ljudskoći ko je slova slao bolje od pjesnika ko je znao zato živi dok pjesama ima proći će još jedna zima… Zvoni mi u ušima i sad ponovo sa Manastira ono staro zvono… posljednji pozdrav dragim ljudima. …Ko veliš da pođe juče? Za kim se tuga vuče ? Uh, znam, znam, ogriješio bih se da ne pođem, čim krenem doma, tuda ću da prođem, učili smo kratko zajedno, bila je rijetka… Ona – doktorova ćerka, Saznao sam mnogo kasnije: čekala je, da joj priđem bez ijednog druga stidio sam se žuljeva po rukama od pluga, mislio sam da bi joj to smetalo i da ne zaslužujem da njenu meku ruku požurujem. Kad sam se ohrabrio, nestale su mirođije pošla je iz Nikšića na studije… Ne znam da odgovorim na sva pitanja koja me sad salijeću prilike dobre više imat neću. Neko će drugi slušati stope, a mi nijesmo da nas stave u kalupe.
Oni što čekaju red, u crkvi pored, pričaće da nijesmo valjali ni po lule duvana, ili ćemo ostati stare priča sa tavana. Kad čujete za mene zvono, neka ne bude ni ovo, ni ono. Ako sam ugazio đe nijesam smio, slučajno sam tuda bio, jer u moj grad nema sive boje crno ili bijelo samo kroje. Oduvijek sam volio da se ljudi smiju pogotovo oni koji to ne umiju, e njih bi mi bilo najdraže dovesti do toga, da razvuku nepoznato nešto i zaborave muku…
