Teškoj životnoj priči glumice Vesne Pećanac, supruzi našeg čuvenog filmskog reditelja Živka Nikolića, ne nazire se kraj.

Naime, nakon što je krajem septembra prošle godine preživjela tešku saobraćajnu nesreću i korona virus, juče su u javnost dospjele njene fotografije iz narodne kuhinje Vjerskog dobrotvornog starateljstva u Beogradu, čiji je, redovni korisnik.

Da li i dalje živi u porodičnom domu, sa sinom Petrom, zbog kojeg je 2006. bila prinuđena da pobjegne u prihvatilište za žrtve nasilja u porodici, ili negdje drugdje, i dalje je nepoznanica.

Životna tragedija poznate glumice počela je 2001. godine, nakon Živkove smrti. Ubrzo zatim, u javnost dospijevaju navodi o porodičnom zlostavljanju koje Pećanac trpi od ekscentričnog sina Petra.

Pećanac upada u tešku depresiju, odustaje od glume, “jer više nije mogla da se smije”, a s malom penzijom više je bila gladna neko sita.

Sva prava na Živkove filmove prepisala je sinovima, koji su i dan danas odgovorni za njegov legat. Pričalo se da se jedan od njih zamonašio, dok je Petar osnovao  Fondaciju “Živko Nikolić”. Vesnina životna priča je tužna, a korijeni porodične tragedije, koja je uostalom lična stvar, sežu dublje, nije moje da je pričam, naveo je za Standard izvor poznat redakciji.

Korijen problema, kako nezvanično saznajemo,  upravo su porodične prirode, a jednokratna pomoć, koja je uplaćivana, nikada nije stigla do nje.

Bivši direktor Crnogorske Kinoteke i naš istaknuti reditelj Andro Martinović nije htio da komentariše porodičnu priču porodice Nikolić.

“Vjerujem da je lična drama koja je još jednom eksponirana javnosti, osim saosjećanja, izazvala i mučninu, opravdani protest kod svakog ko pamti slike iz jednog po svemu boljeg vremena, kojeg su takvim činili i ljudi kao što su Živko Nikolić i Vesna Pećanac. Ma kakva bila sudbina pojedinca, ozbiljnost jedne zajednice se ogleda u tome koliko je u stanju da sačuva njegovo dostojanstvo. Naročito kada je riječ o ličnostima koje su ostavile važan trag u tom društvu”, smatra Martinović.

Osamdesetih godina Pećanac je otišla u Ameriku sa sinovima i mužem. Stigavši u Holivud, vidjeli su da tu za njih nema mjesta, pa su odlučili da se vrate za Crnu Goru. Nakon suprugove smrti, 2001. glumica se vraća u Beograd sa sinovima zbog njihovog školovanja.  Mjesto je našla u Ateljeu 212. Ostaje pitanje da li je za nju bilo mjesta na crnogorskom kulturnom nebu?

“Svojim darom, Vesna Pećanac je uvijek i svuda mogla pronaći za sebe mjesto na kulturnom prostoru na kojem se govori zajednički jezik. Zašto se to nije desilo, ne mogu o tome pouzdano govoriti, kao što ne znam ni koliki udio u tome je imao njen lični izbor. No, izvjesno je da su se sa raspadom jednog sistema nepovratno promijenile mnoge stvari, pa i mnogi životi. Odraz našeg vremena je što nijesmo pronašli način kako zaštititi čovjeka”, naglašava Martinović.

Brinući se o filmskom nasljeđu, dodaje on, učinili smo i činimo više nego ikada ranije da se Živkovo djelo sačuva, predstavi na pravi način, da se o njemu piše i govori.

“Ono što je nenadoknadivo, to su filmovi koje je još mogao snimiti, a nije mu bilo omogućeno. Jer njemu nije bila potrebna samilost, nego prilika da radi. Nažalost, sredina najlakše prihvati stvaraoca kad više nije među živima”, ocjenjuje sadašnji Rukovodilac programskog sektora Crnogorske kinoteke.

Nakon što su fotografije glumice koja se hrani u Narodnoj kuhinji obišle region, oglasile su se brojne poznate ličnosti, poput reditelja Srđana Dragojevića, koje je naveo da se borio protiv ideje da se u Srbiji ukinu nacionalne penzije za umjetnike.

Kazao je i da je zakon oboren, ali da te penzije nisu dodijeljene sedam godina.

“Nije lijepo da umjetnici dožive ovako nešto”, napisao je Dragojević.

Međutim, to otvara pitanje, da li je besmrtni Živko Nikolić, reditelj koji je ponajbolje razumio i ekranizovao crnogorski mentalitet i ljepotu ovog krša, osim ulice u Nikšiću i nagrade koja nosi njegovo ime na filmskom festivalu u Herceg Novom, zaslužio više, mnogo više…Poput nacionalne penzije, koja bi njegovoj udovici obezbijedila egzistenciju.

“Ne vjerujem mnogo u vraćanje duga poslije smrti. Zato bih apelovao da se sada pronađe neko trajno rješenje i, na primjer, Vesni dodijeli nacionalna penzija, koja bi Živku u svakom slučaju pripadala. Kada se osvrnem oko sebe, pak, ne znam ni kome bih taj apel uputio…”, pita se Martinović.

Međutim, prema riječima čuvenog reditelja Branka Baletića, teško da se problemi mogu riješiti penzijom, jer nijesu u pitanju puke birokratske cake. Ali način da se pomogne mora postojati…

“U Srbiji, osim redovne postoji i umjetnička penzija, ako je neko živ, dok u Crnoj Gori imamo status istaknutog umjetnika. Ja sam taj status dobio prije odlaska u penziju. Živko i te kako zaslužuje nacionalnu penziju, ali smatram da bi dva Ministarstva kulture trebalo da se dogovore između sebe i da toj ženi pomognu. Treba naći rješenje sa njenim matičnim pozorištem. Jer ona nije bila samo Živkova supruga, već glavna glumica u njegovim ostvarenjima, samim tim važan dio njegovih filmova, njegove karijere, stajala je uz njega do samog kraja”, kazao je Baletić za Standard.

M.R.