Evropski savjet ne može da potvrdi da će iduće sedmice biti održana Međuvladina konferencija sa Crnom Gorom…“

,,U ovom trenutku ne možemo da potvrdimo datum održavanja Međuvladine konferencije, još uvijek je rano za potvrdu. Možda će je biti ili neće – rečeno nam je iz Evropskog savjeta nezvanično.“

Ovako je Pobjeda, prije dva dana, obznanila još jednu od mnogih čudnih – ili neuobičajenih, bar – situacija koje prate crnogorsku diplomatiju i vanjsku politiku poslije političkih promjena iz avgusta 2020. godine.

U galimatijasu svakodnevnih ispada, skandala i polu-skandala, nezgrapnosti i nesnalaženja, gafova i tragi-komičnih situacija, najnovije ,,istrčavanje“ Slučajnog Predsjednika ne izgleda posebno dramatično. Navikli smo se na učestale greške i omaške neiskusnog Milatovića, od onih ,,padežnih“, pa sve do neustavnih namjera i projekcija.

Nije neuobičajeno, naravno, da se određena namjera s jedne strane stola – u ovom slučaju ona Evropskog savjeta u vezi s mogućim održavanjem Međuvladine konferencije (inter-governmental conference) – po dogovoru, najčešće, ne obznanjuje sve dok svaki relevantni detalj nije utanačen, pa je, svakako, moguće da se g. Milatoviću učinilo značajnim za ličnu promociju da to prvi javno reče.

Odgovor iz Brisela samo pokazuje da to nije predviđeno, kao što je kasnije, sasvim predvidljivo, zvanično objelodanjen datum nevladine konferencije.

AMBICIOZNI PREDSJEDNIK

Ono što, međutim, predstavlja problem u najavi Milatovića je činjenica da se on bavi – međuvladinim, tj. vladinim stvarima i poslovima. To, po Ustavu, nije njegov posao, niti nadležnost. Zašto to čini, drugo je pitanje.

Jer, zaista, zbog čega je neiskusnom predsjedniku – kojem, uz puno poštovanje prema funkciji na kojoj se, sticajem okolnosti, nalazi, je i znanje (ne samo kada se radi o diplomatiji) još uvijek na nižim ljestvicama – toliko stalo da se nametne kao subjekat vanjske politike Crne Gore i u onom segmentu koji je u isključivoj nadležnosti izvršne vlasti?

Jedan od pretpostavljenih odgovora bi se, svakako, mogao potražiti i u lošim – ili nedovoljno dobrim – da iskoristimo i taj, najprostiji diplomatski eufemizam – unutar samog Pokreta ,,Evropa sad!“ (PES). Borba za prevlast sa nesuđenim Predsjednikom, a sada premijerom Spajićem, je već postala stara tema kojoj se, svako malo, dodaju novi detalji i simptomi razdora.

U tom kontekstu treba sagledavati i Milatovićevu – još uvijek neobznanjenu – ideju da formira sopstveni, predsjednikom Savjet za vanjsku politiku, o čemu smo već pisali. Teško će, naravno, biti da se udovolji inicijalnoj namjeri da članovi tog novog savjetodavnog tijela budu („po funkciji“!) i aktuelni ministar vanjskih poslova, kao i predsjedavajući skupštinakog Odbora za međunarodnu saradnju i iseljenike, što je Milatović, malo naivno, a mnogo više bez zazora i brige za podjelu ovlaštenja na relaciji šef države – Vlada, pokušao da inauguriše.

Za sada se – kada se o toj zamisli radi – može primijetiti samo neki penzionisani ambasadori, kako, bez reakcije i komentara medija, prisustvuju Milatovićevim diplomatskim i paradiplomatskim aktivnostima, na skupovima đe se, uzgred budi rečeno, uporno promoviše titula i institucija „prve dame“, na što uslužno pristaju i neki članovi diplomatskog kora.

Za potpuni ugođaj – dozvolićemo sebi i tu benignu šalu – Milatoviću nedostaje još samo neka široka šljašteća lenta, u stilu latino-američkih apsolutnih predsjednika, sve u prisustvu vrlo uticajne „prve gospođe nacije“, koja to, na tim stranama, ponekad i postane. Ali, i sa šalama, kada se o Ustavu i ustavnim ovlašćenjima radi, treba oprezno…

Predsjednik Milatović se, pored pomenutog, u javnosti posljednjih dana istakao jasnom porukom – upozorenjem premijeru Spajiću kako bi trebalo ubrzati posao u vezi s imenovanjem novih ambasadora. Rijetki medijski poslenici i dio stručnije javnosti su već reagovali: kratko rečeno, ni to nije posao predsjednika države.

Neki su se sjetili da podsjete/opomenu Predsjednika kako nije tako govorio dok je bio dio izvršne vlasti. Tada su – a to nije bilo davno – ministar Milatović i kolege pokušali da predsjedniku Đukanoviću potru i oduzmu i ona ovlašćenja koja poziciji šefa države nesumnjivo pripadaju.

BUMERANG EFEKT, TRI GODINE KASNIJE

Danas se predsjednik Milatović ponaša suprotno ministru Milatoviću. Nije to čudno, niti novo. Jedino što su sjećanja svježa, a teme i problemi upravo istovjetni.

S druge strane, sadašnji ministri, na čelu sa Spajićem, imaju iza sebe iskustvo prethodnika, kojima nije uspjelo da marginalizuju tadašnjeg predsjednika Crne Gore i natjeraju ga na ,,kohabitaciju“ – shvaćenu kao njegovo bezuslovno slijeđenje diletantskih i neregularnih odluka nove vlasti, prvenstveno Z. Krivokapića i njegovog nespremnog i nespretnog ministra vanjskih poslova.

Sada problem ima drugi smjer. Predsjednik se miješa u poslove Vlade. ,,Kohabitacija“ je sada dobila novo značenje, specifično i neuobičajeno: Milatović vs. Spajić u borbi za ambasadorske pozicije. Predsjednik protiv Premijera, potpredsjednik PES-a protiv sopstvenog predsjednika.

A taj ambasadorski ,,front“ za političko nadmudrivanje i natezanje lidera iz PES, uz ,,malu pomoć prijatelja“ iz drugih vladajućih partija, medija i službi (Crkvu Srbije da ne pominjemo, bar ovog puta) – je prilično širok.

U ovom trenutku crnogorska diplomatija ima samo četiri ambasadora/ ambasadorke (Pariz, Rim, Ankara i Misija pri Savjetu Evrope u Strazburu). Ostala mjesta su upražnjena, uz nekoliko izuzetaka, đe aktuelni ambasadori odlaze u penziju.

Muka i problemi su, dakle, veliki i brojni, sve i da nema pomenutog sukoba. Manjak kadra je očigledan, čak i kada se apstrahuje – inače prilično nategnuto i površno insistiranje na tzv. karijernim diplomatama, na kojima je nova vlast zasnovala svoju retoriku u vezi s ,,novom“ diplomatijom.

U tom smislu, dvije su situacije bjelodano jasne: prvo, dosadašnja ,,profesionalna“ rješenja za šefove diplomatsko-konzularnih predstavništava (DKP) – konkretna

imena, naravno, nije lijepo spominjati – pokazala su da su se avgustovske vlasti odmah ,,spotakle“ o sopstveni populistički narativ; i, drugo, potražnja za novim namještenjima je mnogo veća od postojeće ,,ponude“ iz samog MVP.

Najprije će biti – kako god da se bude odvijala borba za prevlast u strukturama vlasti (Nota bene: Mandić i njegovi, i domaći, i inostrani, tražiće svoj dio kolača) – da nas čekaju još mnoga čuđenja i razočaranja.

Kao što je čuđenja i razočaranja bilo i poslije samog avgusta 2020. godine. Dugogodišnja greška – prisutna ne samo u diplomatiji, već i u svim strukturama post-referendumske vlasti (da ne idemo dalje u prošlost) – da se poslušnost i udvorištvo prema aktuelnoj vlasti i njenim istaknutim pojedincima poistovjećuju sa lojalnošću prema državi, došla je na naplatu.

Taj ,,račun“ nije bio prijatan, niti je, što je mnogo važnije, proizveo pozitivne posljedice. Između poslušnih i lojalnih na površini, tj. u službi, ostaju ovi prvi. Nije to crnogorski specifikum – mada je on u maloj sredini, koja insistira na čojsko-junačkim obrascima i imidžu, takvi fenomeni bolje vide.

Primjera, naravno, ima mnogo. Mnogi od onih koji su preživjeli ambicioznu ,,sječu“ po konstituisanju vlade Z. Krivokapića, isticali su se primjenom (pra)stare logike – ko ne radi, ne može ni da griješi.

Tako su na pozicije vraćeni, tj. nastavili da budu i oni za koje su relevantne inostrane diplomate pisale i ovakve izvještaje: ,,Danas smo razgovarali sa ambasadorom XYZ. Bez komentara.“

Zvuči anegdotski, ali je problem crnogorske diplomatije (i) u tome što takav i njemu slične opservacije i izvještaji zaista postoje.

KAKO DALJE?

Novi ministar vanjskih poslova, kojega smo već pohvalili da je uspješno i gotovo bezbolno promijenio sopstvenu ideološko-političku poziciju i prilagodio svoje nastupe i retoriku proklamovanim ciljevima crnogorske vanjske politike, ima, zbog svega pomenutog, ali i zbog mnogih nepomenutih stvari, vrlo težak zadatak pred sobom – pod oborivom pretpostavkom, naravno, da želi da unapređuje i crnogorsku diplomatiju, a ne samo svoj javni nastup i zvanične izjave.

Pored kadrovskih insuficijencija, apetita pojedinih činilaca vlasti i pomenutih težnji Njegove Ekselencije Milatovića, problem će predstavljati i suštinski pogrešno postavljena struktura samog MVP i DKP.

Taj problem nije nov. On je, značajnim dijelom, posljedica političke i birokratske inercije i manjka invencije – u potrebi da se diplomatija jedne male zemlje, koja je obnovila svoju nezavisnost i suverenitet, konstituiše na modernim osnovama i rezonima koji odgovaraju njenim interesima i potrebama.

Ukratko – naša diplomatska i konzularna mreža je projektovana kao da nam je država bar per puta moćnija i bogatija. Ranko Krivokapić, kratkotrajni vanjski ministar, je potpisao akt o sistematizaciji koja podrazumijeva, ako se dobro sjećamo, 757 zaposlenih… Primjera radi, SFRJ je u svom diplomatskom zenitu, imala nešto preko 1.100 ljudi u diplomatiji.

Uz poseban problem što je DKP mreža nekoliko puta brojnija od samog MVP. Umjesto da bude obrnuto, u vremenu instant-informacija i onlajn komunikacija, koje su obesmislile značajni dio tradicionalnih diplomatskih aktivnosti. I uz nedostatak – praktično: nepostojanje – ozbiljne i profesionalne analitičke strukture/službe u samom MVP.

Jasno je, takođe, da su evropske integracije, odnosno agenda priključenja Evropskoj uniji apsolutni prioritet – proklamovani i stvarni. U tom segmentu su MVP kao institucija, pa i sama Vlada, već stavljeni, bez velike potrebe, u situaciju preplitanja i, vrlo je moguće, konfuzije i konfrontacije kada je o obavezama i nadležnostima riječ. Ukratko: pored Ministarstva za evropske integracije, vraćena je i pozicija/funkcija Glavnog pregovarača sa EU.

Ministar Ivanović bi, po logici – ako svako radi svoj posao – trebalo da bude na čelu tog trojnog mehanizma. Zadatak mu neće olakšati činjenica da mu je formacijski šef g. Bečić, potpredsjednik Vlade (ili kako već on živopisno-autoritativno naziva sopstvenu funkciju), kojem je ova oblast poznata na nivou opštih mjesta, zvečećih fraza i populističke retorike.

Kada se taj krug zatvori, problem se vraća na kadrove, đe nije ugodno pominjati, ali ni zaboraviti, čuvene izreke i opaske izvjesnih Uljanova i Džugašvilija.

Zato je avgustovska diplomatija pred novim teškim izazovom. Kako će riješiti – odnosno: rješavati – taj problem, vidjećemo vrlo brzo.

Samo da im obrazac za rješenje tih važnih pitanja ne bude profesionalni potez profesionalno/karijernog diplomate, koji je prošle godine, u saznanju da smrt počasnog pape Benedikta XVI remeti njegove novogodišnje planove – jednostavno otputovao na taj, treba li reći, zasluženi odmor, nadajući se da to u Svetoj Stolici niko neće primijetiti …

A naše MVP je to riješilo ,,diplomatski“ – zabijanjem glave u pijesak i pretvaranjem da se ništa nije dogodilo.

Ta taktika više neće biti od pomoći. Narativ o „profesionalnim“ i „karijernim“ diplomatama je bio kratkog daha.

Problem je što će posljedice, osim što će biti vidljivije, i duže trajati.