Pored Mandića i mitropolita državne Crkve Srbije (SPC), notornog Metodija Ostojića, ovom skarednom skupu, na kojem su veličani osuđeni ratni zločinci i pjevana himna susjedne države, prisustvovao je i predsjednik Skupštine bosanskohercegovačkog entiteta RS Nenad Stevandić. Očekivano, umjesto „narodnom pjesniku“ i guslaru Radovanu Bećiroviću, slava je pripala drugom Radovanu, ratnom zločincu i nekadašnjem predsjedniku RS, Radovanu Karadžiću.
„Proslava u Šavniku paradigma je ideoloških i vrijednosnih stavova vladajuće većine u Crnoj Gori, uključujući one, poput Bošnjačke stranke, koji je podržavaju i koji uz njihovu podršku obavljaju najvažnije državne funkcije“, kaže za Vijesti.ba saradnik na Univerzitetu Crne Gore, politički analitičar Danilo Kalezić.Kalezić podsjeća da prije izbora 30. avgusta 2020. godine crnogorska javnost na sličnim skupovima nije bila u prilici da vidi „ikone“ sa likom ratnog zločinca Radovana Karadžića, niti se na fudbalskim utakmicama i na ulicama crnogorskih gradova mogao nekažnjeno čuti sramotni poklič „nož, žica, Srebrenica“.
„Ideološka platforma vladajuće većine je da Crne Gore nema“, kaže Kalezić.
Ima li pravo crnogorski pisac Milorad Popović kada kaže da, nakon 2020. godine, Crnom Gorom vladaju BIA i državna Crkva Srbije (SPC)?
KALEZIĆ: Ima. Upravo su te dvije institucije države Srbije devedesetih godina prošloga vijeka odigrale najmračniju ulogu, dajući svoj nemjerljiv doprinos krvavom raspadu nekadašnje Jugoslavije. One su danas motor izvršne, zakonodavne i sudske vlasti u Crnoj Gori; na ovaj ili na onaj način, one generišu sve političke procese u zemlji. Svi koji se formalno pojavljuju u ulogama najviših državnih funkcionera, poslanika, ministara zapravo su izvršioci projekcija crnogorske budućnosti, koje režiraju BIA i crkva Srbije.
Isto važi za predsjednika Jakova Milatovića i premijera Milojka Spajića?
KALEZIĆ: Kod obojice političara koje spominjete u jednom trenutku postojalo je privremeno osvješćenje u odnosu na suštinske probleme Crne Gore. Ipak, riječ je o kratkotrajnim fazama, koje su pokazale da bi obojica, ako bi i krenuli u „političku revoluciju“ i počeli autonomno da odlučuju, veoma brzo bili vraćeni na „fabrička podešavanja“. O tome svjedoči ishod izbora u Podgorici, održanih 2024. godine, kada je grupa koji je neformalno predvodio predsjednik Milatović, doslovno preko noći promijenila politički stav i, od najoštrijeg kritičara tadašnje vlasti, postala njen koalicioni partner. Što se tačno desilo tokom ta 24 sata? Ko je uticao na to da predsjednik države tako drastično promijeni odluku? Zašto? Na drugoj strani istog političkog spektra, premijer Spajić je, uoči formiranja Vlade 2023. godine, volšebno nestao: 48 sati niko nije znao gdje se on nalazi. Gdje je bio? Sa kim se vidio? Javnost nikada nije dobila odgovore na ta pitanja.
Ključni problem crnogorskog društva je to što najvažnije državne funkcije u zemlji obnašaju lica koja političke odluke ne donose autonomno. Da je drugačije, vlast ne bi opstala bukvalno ni jednom nivou. Mnogobrojne stranke vladajuće većine na okupu ne drži politički program, niti ideja.
Nego?
KALEZIĆ: Nego nevidljiva ruka bezbjednosnih službi Srbije. Logično, ta ruka je crne boje.
Crne Gore, kažete, nema. Koje to Crne Gore nema?
KALEZIĆ: Od 2006. do 2020. očito smo živjeli u iluziji da postoji snažna antifašistička, multietnička, proevropska Crna Gora. Na najgrublji način, tu je iluziju srušila pobjeda velikosrpskih, proruskih političkih snaga; onih koje su, zahvaljujući pomoći ruskih i srpskih službi, litijaškom kontrarevolucijom 2020. godine uspjele da osvoje vlast. Da su ideje o kojima sam govorio bile utemeljene, crnogorsko društvo bi proteklih pet godina našlo načina da se suprotstavi velikosrpskom šovinizmu. Nema, dakle, one Crne Gore koja je svoju državnu nezavisnost obnovila na referendumu maja 2006.
Ako predsjednik Skupštine, četnički vojvoda Andrija Mandić, intenzivno radi na obesmišljavanju takve Crne Gore, kako to da je podrška koaliciji na čijem je čelu za kratko vrijeme duplirana?
KALEZIĆ: Ne samo Andrija Mandić, nego i politička struktura čiji je on dio, postala je dominantan faktor vladajuće većine. Mandić je dugo na političkoj sceni i upravo mu je iskustvo opozicionog djelovanja omogućilo da brže i lakše savlada tehnologiju vladanja. Imate pravo: u odnosu na parlamentarne izbore 2023. godine, rejting Mandićeve koalicije je dupliran, prije svega zahvaljujući veoma agresivnom i veoma razrađenom klijentelističkom aparatu kao ključnoj infrastrukturi njihovog političkog djelovanja. U ranijim fazama, te se grupacija oslanjala na jasno definisanu velikosrpsku ideološku platformu, na koju je nadograđena razgranata klijentelistička mreža. Pritom, Mandić je primarni korisnik usluga koje, zvaničnim i nezvaničnim kanalima, omogućava država Srbija.
Da li bi uspjeh te grupacije bio moguć bez „crnogorske pomoći“? Spekuliše se, naime, da operacijom razvaljivanja Crne Gore koordinira pravosnažno osuđeni bjegunac Svetozar Marović?
KALEZIĆ: Istorija potvrđuje da ratovanja i okupacije neke države nema bez kolaboracije onih „domaćih“, koji svoje usluge, znanje i informacije ustupaju okupatoru. Crna Gora je pod okupacijom – u teoriji se to naziva hibridnim ratom – pa spekulacije o Crnogorcima koji su državi Srbiji ustupili svoja znanja, prije svega ona vezana za izbornu tehnologiju, djeluju dosta utemeljeno. Posebno ako znate određene mentalitetske karakteristike, slabosti i istorijske konstante Crne Gore i Balkana. U tom smislu me ne bi iznenadilo ako bi se ispostavilo da bivši predsjednik Skupštine, bivši predsjednik Državne zajednice Srbija i Crna Gora i bivši potpredsjednik sada opozicione Demokratske partije socijalista (DPS) Svetozar Marović u tom smislu „pomaže“ Srbiji. Uostalom, crnogorska istorija pamti i Marka Dakovića i Andriju Radovića. Marovićev slučaj u tom smislu ne bi bio usamljen.
Nesporno je, pritom, da Marović, kao bivši visokopozicionirani funkcioner vlasti u vrijeme predsjednika Mila Đukanovića, posjeduje dragocjeno znanje o načinu na koji funkcionišu izborni sistemi u Crnoj Gori. Ta izborna matematika korisniku ovih informacija olakšava proces pokoravanja Crne Gore. Najzad, o Marovićevim političkim i drugim vezama sa Srbijom i Rusijom javnost je spekulisala i dok je bio na čelu Državne zajednice Srbija i Crna Gora.
Zato Beograd Svetozara Marovića ne izručuje Crnoj Gori?
KALEZIĆ: Jedan od prvih javnih performansa „oslobodilačke“ vlasti u Crnoj Gori bila je odluka nove Vlade Crne Gore da DHL-om pošalje pismo Vladi Srbije i od nje zatraži da joj izruči odbjeglog osuđenika Svetozara Marovića. Znalo se da Beograd i Aleksandar Vučić to neće učiniti. U međuvremenu smo saznali i zašto: Svetozar Marović očito ima svoje veoma značajno mjesto u operaciji okupacije i obezdržavljenja Crne Gore. Sjetite se samo njegovog direktnog uključenja u programe nekih crnogorskih televizija tokom predizbornih kampanja – posebno 2023. godine, za vrijeme predsjedničkih izbora – kada je bilo veoma jasno da je njegov cilj nanošenje štete Milu Đukanoviću i stranci čiji je bio potpredsjednik. Država Srbija godinama odbija da postupi po pravosnažnoj presudi crnogorskog suda i da Marovića, pravosnažno osuđenog za stvaranje organizovane kriminalne grupe i korupcije – što je tokom sudskog procesa sam priznao – izruči Crnoj Gori. Država Srbija štiti lica čije usluge koristi.
Da ste na mjestu Svetozara Marovića, šta biste savjetovali Srbiji, gdje da udara? Šta su najslabije tačke crnogorskog društva?
KALEZIĆ: Crnogorsko društvo nikada nije evoluiralo u političku zajednicu evropskog tipa. Umjesto društva, imate skup individua i interesnih grupa koje djeluju na određenoj teritoriji. Ako i postoje, institucije su krhke i slabašne. Kada tome dodate mentalitetsku i kulturološku crtu, koja Crnogorce svih vjera i nacija čini veoma neotpornim na svaku vrstu moralne i druge korupcije, dijagnoza je jasna. Da sam, dakle, na mjestu Svetozara Marovića, BIA bih savjetovao bih da udari upravo na te slabosti, na moralnu i drugu potkupljivost pomenute grupe individua, koje su raštrkane, koje ne djeluju sinhronizovano i koje nemaju osjećaj za opšte dobro. Vode ih lični interesi, lične sujete i egomanija, što je karakteristika provincijalne zajednice.
U institucionalnom smislu, najslabija karika je bezbjednosni sistem Crne Gore, na koji Srbija udara od početka i koji je pao mnogo prije avgusta 2020. Možda je ključna greška bila to što je ondašnja prozapadna vlast mislila da će ulazak Crne Gore u NATO 2017. godine i reforma sistema koji se podrazumijevao zaštititi bezbjednosni sektor, pa je to prestalo da bude tema. Tu je nepažnju iskoristila srpska i ruska strana, šireći postepeno svoj maligni uticaj.
Kako je taj proces prošao ispod NATO radara?
KALEZIĆ: Jedno su interesi NATO, drugo interesi Crne Gore, koji, u operativnom smislu, ne moraju uvijek da se ne poklapaju. Tadašnja vlast u Podgorici bila je okupirana drugim procesima, a vjerovalo se da će kišobran NATO i njihova infrastruktura garantovati da se infiltracija malignih uticaja neće dogoditi u mjeri u kojoj bi to moglo da ugrozi stabilnost države, odnosno stabilnost Alijanse. Ispostavilo se da su ruske i srpske snage bolje pročitale ono što su strateški pravci Alijanse i na neki način prevarili i Crnu Goru i NATO, tako što su infiltrirane strukture svoje subverzivno djelovanje usmjerile isključivo na crnogorsku državu, ne zadirući, pritom, značajnije u interes Alijanse. Sve do 2020. godine, to je prolazilo ispod radara.
Kakav je danas status bezbjenosnog sistema Crne Gore unutar NATO? Da li je on zaista kompromitovan? Dijeli li NATO informacije sa crnogorskim službama?
KALEZIĆ: O statusu crnogorskih bezbjednosnih službi najbolje govori činjenica da su strani partneri insistirali da na čelu jedne od njih dođe potpuni anonimus, bez prethodnog iskustva i znanja o sistemu bezbjednosti. Zapadni partneri su se nadali da bi ta personalna promjena mogla predstavljati zaokret u odnosno na prethodne prakse.
Je li postignut taj zaokret?
KALEZIĆ: Nije. U bezbjednosnom smislu, Crna Gora danas nije kredibilan partner NATO. Tim prije što nije u stanju da ispunjava osnovnu dužnost bezbjednosnih službi, a to je da garantuje bezbjednosti u zaštitu ustavnog poretka Crne Gore. U suprotnom, ne bismo imali obnovljene krvave ratove kriminalnih klanova, niti incidente poput onog prilikom pokušaja postavljanja spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću.
Mediji su objavili da je u tom incidentu učestvovao pripadnik srpske BIA.
KALEZIĆ: BIA više i ne krije da aktivno i odlučujuće učestvuje u političkom i društvenom životu Crne Gore. Zanimljivo, za razliku od Makedonije aprila 2017. godine, crnogorska i vlast i opozicija na to nisu reagovale.
Brat lidera prozapadne crnogorske opozicije zamjenik je šefa Vojne službe bezbjednosti Crne Gore, što pokušavaju da sakriju strogo kontrolisani opozicioni mediji. Ima li u tome nešto problematično?
KALEZIĆ: To je u najmanju ruku neobično i, kada bi postojalo ozbiljno društvo, od lidera opozicije bi se, poštujući postulate civilizovanog svijeta o tome da svako odgovara za svoje postupke i da niko nije odgovaran za ponašanje svojih rođaka i supružnika, zahtijevalo barem izjašnjenje. Ovo je, ponavljam, zaista neobična situacija, posebno u zemlji koja nije doživjela punu demokratsku evoluciju i koju ozbiljne međunarodne organizacije kvalifikuju kao hibridni režim. Drugi riječima, Crna Gora i dalje ima nereformisane, nedovoljno demokratske i transparentne službe bezbjednosti. Najbolji pokazatelj rasula koje vlada službi je tzv. veting koji sprovode trojica ministara – Aleksa Bečić, Danilo Šaranović i Dragan Krapović, a iza kojeg se krije staljinistička sječa glava nepodobnih kadrova unutar bezbjednosnog sistema.
Gdje je crnogorska opozicija?
KALEZIĆ: Crnogorska opozicija je u parlamentu, što je odgovor koji u normalnom demokratskom društvu ne bi trebalo da izaziva podozrenje. Međutim, u ambijentu u kojem trenutno živimo, ta činjenica otvara brojna pitanja.
Koja?
KALEZIĆ: Zašto je opozicija u parlamentu i kako koristiti svoj parlamentarni rad? Nijedna tema, ni jedan skandal ili afera vlasti, ni jedna akutna društvena situacija ne izaziva dovoljno smislen opozicioni odgovor. Očito je da politička opozicija nije savladala osnovne lekcije opozicione borbe, pa, umjesto artikulisanih i smislenih političkih odgovora, dobijamo jalovi elitizam. Ta politička grupacija danas je nevoljni saučesnik onoga što čini vlast, a to je razdržavljenja Crne Gore. Istovremeno, pate od akutnog transa optimizma, podstaknutog kuloarskim ili kafanskim pričama o tome da će ih čas jedan, čas drugi činilac vladajuće većine pozvati da im se priključe. Ta ih nada, imam utisak, umnogome odvraća od njihovog primarnog cilja, a to je rušenje marionetske vlasti. Iako ima tri jaka politička protivnika – predsjednika države, premijera i predsjednik Skupštine – opozicija svoje veoma neubjedljive, dosta arhaične napade sa anti-istorijskih i anti-intelektualnih pozicija usmjerava isključivo na predsjednika Skupštine. Kritike na račun predsjedika Milatovića i premijera Spajića su incidenti.
Iako su ih obojica više puta prevarili, i dalje se nadaju, to hoćete da kažete?
KALEZIĆ: Tako je. Opozicija se i dalje nada da će ih jedan od njih na kraju ipak uzeti za partnera. Posljednjih pet godina, opozicija je provela ponašajući se kao mlada pred udaju, pa je poželjni mladoženja jednom bio Dritan Abazović, drugi put Milojko Spajić, onda i Jakov Milatović. Opozicija mora da shvati da nema niti će imati saveznika sa te strane.
Zašto?
KALEZIĆ: Zato što je aktuelna vlast marionetska i ne odlučuje autonomno o bilo čemu.
Da li bi eventualni politički pad Aleksandra Vučića nešto u tom smislu promijenio?
KALEZIĆ: Bilo kakav turbulencija ili promjena vlasti u Beogradu Crnoj Gori bi obezbijedilo kratak predah. Možda bi u tom vakuumu moglo čak doći i do kakve-takve prekompozicije vlasti u Crnoj Gori. Ipak, vjerujem da bi se svi velikosrpski i proruski igrači u Crnoj Gori brzo pregrupisali i svoju lojalnost prenijeli na novog lidera u Beogradu. I to na isti način na koji su Borisa Tadića i Mlađena Đorđevića preko noći zamijenili Aleksandrom Vučićem i Markom Parezanovićem.
Bojim se da vrijeme radi protiv crnogorske opozicije, protiv crnogorskih interesa, uopšte protiv regiona Zapadnog Balkana. Nažalost, tu opasnost na Zapadu niko i dalje ne vidi dovoljno jasno.
Preporučeno
Razgovarala: Tamara Nikčević
Video