Lalović je istakao da su litije za sada mirne ali da je ono što ih medijski prati i bodri prije svega u srpskim medijima i u prosrpskim politički partijama u Crnoj Gori, diskurs koji vodi do mržnje i isključivosti.

Kada je u pitanju Zakon o sloodi vjeroispovjesti, Lalović smatra da SPC u Crnoj Gori pokušava nametnuti sliku po kojoj je ovaj pravni akt usmjeren na oduzimanje imovine Mitropoliji iako je situacija u stvari obrnuta.

“Ovdje se ne radi o tome da se nešto otima SPC, nego su argumenti zapravo obrnuti. Riječ je o tome da se napokon nakaon više 100 godina vrati imovina Crnoj Gori koja joj je pripadala do 1918. godine., jer ta imovina nije pripadala crnogorskoj crkvi. Po Ustavu Knjaževine Crne Gore iz 1905. godine, u članu 40, u Crnoj Gori postoji državna vjera, odnosno postoji crkva koja se zove Crnogorska crkva i ona je imala to državno vlasništvo na korišćenje. Kada je ukinuta crnogorska država i crnogorska crkva i nacija, onda je to prešlo u ruke SPC. Prema tome, ovdje se ne radi o tomeda se otima nešto nego da se vrati oteto, najjednostavnije rečeno”, kazao je Lalović.

On je dodao da je ovaj Zakon zapravo zakon o pravnom statusu i položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori, koji ne muči nijednu drugu vjersku zajednicu sem SPC.

Povezani članci

Politika

Marković: Šanse 50-50 da se formira vlast u Podgorici, ne bih rekao da se Milatović primakao većini

Društvo

Đuranović i Šćepanović o odbijanju utvrđenja neustavnosti Zakona o slobodi vjeroispovjesti: Prekršena vladavina prava

Politika

Adžić: Ustavni sud već dugi niz godina čine ljudi koji su politički delegirani

“Interesantno je da nikog drugog ne muči taj zakon kada je riječ o vjerskim zajednicama u Crnoj Gori osim SPC, jer u tom Zakonu se traži od SPC da pokaže po čemu je titular. Budući da tih osnova nema, niti ih može biti, ona reaguje ovako kako reaguje – kao da je riječ o otimačini. Kad se kaže da država prisvaja to se ne odnosi na političku vlast, tu se misli na narod – da se imovina vraća narodu jer crkva bi ipak trebala da bude instrument naroda, vjerskog i svakog drugog , a ne instrument svojih sektaških interesa”, rekao je hrvatski politikolog crnogorskog porijekla.

Lalović je dodao da problme koji Crna Gora ima sa SPC nije nov već star 30 godina. Takođe je rekao i da ne vjeruje da će crnogorska vlast crkvenu imovin iz ruku SPC dati CPC.

“CPC je ponovno pokrenuta 1993. godine i od tada do danas je potpuno na margini i vjerskog i društvenog i političkog života Crne Gore. To govori i o tome kako se vlast ponašala prema toj crkvi i govori  da je bila u nekoj vrsti sporazuma sa SPC i stalno je na tu margnu tjerala CPC.  Vlast, prema svemu što smo vidjeli , ne govori i ne namjerava vratiti sakralne objekte CPC, ali je stvar u tome da bi mogla učiniti. Ako je ona prekršila dil koji je vladao između Amfilohija i Đukanovića, dva gospodara u Crnoj Gori, jedan svjetovne a jedan duhovne vlasti i ako je vlast odlučila da sada uđe u tu konfrontaciju, onda sada imate situaciju nepovjerenja u kojoj se SPC pita kako da vjeruje vlasti da će se držati obećanja kada se inače ne drži obećanja. Tako da ovo nepovjerenja spram vlasti koje gaji SPC, bez obzira što sve možemo o njoj reći, jer je to politička a ne crkvena organizacija, ne možete ne razumjeti, jer u Crnoj Gori, a to nije samo njena specifičnost, ne postoji neko ko može jamčiti da će se vlast držati zakona. Dakle, nemate moćno, autonomno i kompetentno sudstvo koe bi onda branilo SPC ako bi vlast se proizvljno ponašala”, zaključio je Lalović.