Slučaj koji je u posljednja dva dana sve zapalio sročen je kao naučna fantastika u dvije rečenice – neko je, navodno, slao informacije medijima i verbalno targetirao političare i crkvene velikodostojnike i eto te, već si organizovana kriminalna grupa. U onome što smo mogli pročitati u privilegovanim medijima, tvrdi se da je biznismen Aco Mijailović slao podatke, teme, fotografije i uticao na naslove. Na naslovnicama privilegovanih krupno zvoni tvrdnja da je “Mijailović uređivao državu i medije”. U suštini to je pokušaj da se komunikacija sa medijima proglasi deliktom, umjesto da se ispita curenje klasifikovanih informacija iz institucija, utvrdi izvor, sazna ko je imao pristup i ko je zloupotrijebio službu.

Bogdanovićev kurs iz uredništva

Instruktor performansa i kursa je Boris Bogdanović, partijski generalni sekretar i šef poslaničkog kluba koji je trebao da bude ministar unutrašnjih poslova, pa je povukao kandidaturu. Razlozi su ostali u sferi zvaničnih objašnjenja, ali politički efekat je jasan. Sa govornice i društvenih mreža Bogdanović dijeli etikete i dijagnoze medijima kao da su to službeni bilteni. Njegove tirade u Skupštini zvuče kao loše sklopljeni ChatGPT, sa puno riječi “mafija” i malo članova zakona.

U horu pratećih glasova nalaze se nosioci resora. Ministar odbrane Dragan Krapović i ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović. Kad god zatreba maska institucionalne ozbiljnosti, pojave se kratki omaži “sistemu koji radi” i “razbijanju mreža”.

Mandić plaši sablastima, Demokrate hapšenjima riječi

Povezani članci

Politika

Poslanici će se sjutra izjasniti o usvajanju Prostornog plana

Društvo

Čestitke povodom Svjetskog dana slobode medija

Politika

SAT IZA PONOĆI: Skupština završila glavni pretres, čeka se izjašnjenje odbora

Najnoviji crnogorski dvojni mehanizam izgleda ovako – jednom rukom se vade istorijska strašila, drugom se modernizuje cenzura. Četnici za dnevnu upotrebu, medijski klanovi kad zatreba efikasniji spin. Ispod te buke stoji jednostavna istina – vlast ne podnosi kontrolu. Ko postavlja pitanja, postaje meta, ko objavi nezgodnu informaciju, postaje prijetnja. Reakcije novinarskih organizacija već su upozorile da je veza novinara i medija sa kriminalnim strukturama bez dokaza brutalan atak na slobodu medija.

Tajna naredba na razglasu

Vidjeli smo i otvorenu zloupotrebu Tužilaštva i policije od strane Demokrata. Na jučerašnjem saslušanju poslanik te partije javno je čitao naredbu SDT-a o posljednjim hapšenjima, iako dokument nije bio deklasifikovan. Nakon upozorenja poslanika Zirojevića da se time krši zakon, ostaje pitanje: ko je obezbijedio tajni akt i u čijem interesu se osmišljava politički spektakl na štetu istrage?

Hladne činjenice naspram vrućih saopštenja

Krenimo opet ispočetka.

Šta može biti krivično djelo? Nezakonito pribavljanje/otkrivanje tajnih podataka od strane službenog lica (zloupotreba službenog položaja) i eventualno udruživanje koje ispunjava stroge elemente kriminalne organizacije.

Šta nije krivično djelo samo po sebi? “Dostavljao informacije medijima”, “uticao na naslove”, “verbalno targetirao političare”. To su političke etikete, ne krivičnopravne kategorije.

Gdje je odgovornost? Ako je bilo curenja tajnih podataka, prvo se, valjda, provjeravaju kanali unutar institucija – ko je imao pristup, kako je podatak izašao, ko je koristio službena ovlašćenja za privatne/političke obračune.

Ovo je minimum evropske prakse, a sve ispod toga je PR država.

Evropski standard nije vlast koja selektivno hrani lojalne kanale detaljima istražnih radnji i javno demonizuje redakcije. Evropski standard su tihe, precizne istrage, jasna linija između izvora iz sistema (koji mogu krivično odgovarati) i medija (koji rade svoj posao), te transparentno saopštenje kad sud nešto i utvrdi. I kad smo kod Evrope, treba podsjetiti da lider pomenutog trojca, Aleksa Bečić, je i dalje persona non grata u Hrvatskoj, pa kad već dijelimo lekcije o evropskim manirima, da znamo ko je profesor, a ko ponavljač.

Bogdanoviću, čitaj pažljivo

Gospodine Bogdanoviću, možete pokušati da budete i sekretar i urednik i ombudsman. Ali ne ide. Ako tvrdite da se krije kriminal, dokažite ga pred sudom, uz članove zakona, svjedoke i tragove. Ako želite uredništvo, napravite partijski bilten. Tamo je naslov uvijek onaj koji vi kažete. U ozbiljnoj zemlji, međutim, redakcije rade bez vaših priručnika, a vlast trpi kritiku, naročito oštru i naročito kad je zaslužena.

Možete pojačavati glas u Skupštini i crtati dijagrame tzv medijskih hobotnica, možete dijeliti moralne lekcije dok brišete nespretne objave, možete i najavljivati “ko to tamo ide u SDT”. Ali jednu stvar ne možete – zabraniti činjenicama da budu tekst. Danas vam smeta naslov, sjutra pitanje, prekosjutra samo postojanje javnosti. Na toj tački, neće biti važno ko se kome sviđa. Biće važno da li je Crna Gora država institucija ili država straha. A strah, za razliku od slobodne riječi, nikad nije dugo trajao.