Obećali smo ovaj tekst i red je da ga napišemo.
Vjerovatno ćemo, jednog dana – nadamo se – u ne tako dalekoj budućnosti, saznati što je bio pravi razlog „naprasnih“ odluka Francuske da prvo objavi kako nije spremna da podrži privremeno zatvaranje dva pregovaračka poglavlja, a da se onda, poslije „uspješne diplomatske misije“ premijera Milojka Spajića, uz asistenciju predsjednika Milatovića, koji je promptno odaslao pismo Jelisejskoj palati, predomisli i podrži privremeno zatvaranje svih pet najavljenih pregovaračkih poglavlja.U kratkom intervalu između te dvije (pretpostavljene) odluke zvaničnih francuskih instanci, koje su nakratko utrnule sveprisutni optimizam zasnovan na uvjerenju, to jest propagandnom oduševljenju, kako Crna Gora jezdi prema EU koracima od sedam milja, ponovo smo bili izloženi prigodnim „teorijama zavjere“, odnosno interpretacijama kako je u (neočekivanu) francusku blokadu umiješan, na neki volšebni način, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Te pretpostavke i objašnjenja su se kretali od „tradicionalnog“ uvjerenja (za koje, nažalost, istorija odnosa Francuske prema Crnoj Gori daje pregršt povoda i motiva – kako iz vremena tragične 1918. i onoga što je slijedilo, pa sve do najnovije istorije, u kojoj su svoju rolu imali i likovi poput ambasadora Kristijana Timonijea, na što Francuska nikako ne može biti ponosna) da zvanični Pariz – i kad treba, i kada ne treba – prvo podrži stav i interes Srbije.
Tako su izjave Aleksandra Vučića o tome kako EU treba da primi u svoje članstvo „sve zemlje Zapadnog Balkana zajedno“, odmah, po tim interpretacijama, dobile spremnu francusku podršku, koja nam je svojom (pokazaće se – jednodnevnom) blokadom takođe rekla „prvo skočite, pa recite hop“.
(Pominjani su, u toj verziji teorije o uticaju srpske politike na francuske odluke i „rafali“, moderni i skupocjeni francuski borbeni mlaznjaci, koje je Vučic trgovao u Francuskoj, kao i značajni francuski projekti u Srbiji. Niko se nije sjetio da, na primjer, pita predsjednika Srbije da li predviđa i članstvo Kosova u EU, kada već propagandno predlaže kolektivno učlanjenje „svih zemalja Zapadnog Balkana“.)
Oni malo trezveniji i oprezniji (koji, po nekom nepisanom pravilu, u ovakvim situacijama ostanu u manjini i bivaju nadglasani od interpretatora koji odmah u svemu vide srpske zavjere i ruske maligne uticaje, ili, čak, francusko-njemačku konfrontaciju povodom Crne Gore) nisu imali vremena da objasne kako o francuskoj odluci o blokadi dva pregovaračka poglavlja treba razmišljati u kontekstu koji se tiče ukupnih odnosa Podgorice i Pariza.
Jer, razlog blokade nije morao biti (primarno) vezan za djelovanje resora na čijem je čelu nekompetentni ministar Joković, već su se motivi mogli tražiti u drugim situacijama i problemima iz domena bilateralnih odnosa.
Crna Gora je, da pretpostavke ograničimo na te dvije činjenice, i pored primjedbi stručne javnosti, kupila od Francuske dva moderna patrolna čamca, s jedne, ali nije zadovoljila francuska očekivanja (to jest: nije ispunila svoja navodna, što će reći Spajićeva olako data obećanja) povodom međunarodnog tendera o rekonstrukciji i upravljanju kompanijom Aerodromi Crne Gore, s druge strane.
Kada je objavljeno da nas je Francuska blokirala, primjetno je bilo ćutanje, tj. izostajanje (javne) reakcije troje ministara, prvopozvanih da reaguju u ovakvim situacijama. Dok su se, dakle, PES ministar Ivanović i ministrica Gorčević mislili što i kako da kažu, zvanični ministar vanjskih poslova Ibrahimović je (ako vjerujete!) odaslao instrukciju crnogorskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima da u komunikaciji sa francuskim adresama koriste – francuski!
(Ministrovi najbliži saradnici su potpisali i neke druge instrukcije koje se odnose na rad sa Francuskom, ali bi komentar o sadržaju tih uputstava uzrokovao štetu za našu diplomatiju – kakva je, da je! – što, bez obzira na sve, ne može biti motiv i cilj naših kritika.)
Naše diplomate nisu, tako, imale vremena ni da počnu da uče francuski, a iz Vlade je stigla radosna vijest da je problem riješen i da će Crna Gora, dok budete čitali ove redove, biti podržana od svih evropskih prijatelja i partnera – i da će biti zatvoreno svih pet najavljenih poglavlja.
To je dobra poruka i lijepo iznenađenje, jer je Crnoj Gori potreban stvarni napredak prema EU. To napredovanje će podržati svaki iskreni zagovornik evropskih integracija, bilo da pripada opozicionoj politici, ili onoj koja je sada na vlasti. Oko toga ne treba da postoje nedoumice – ni u Crnoj Gori, ni van nje.
Da ponovimo: trka sa srpsko-ruskim malignim uticajem u našoj zemlji je jedna od centralnih dimenzija tog istorijskog procesa. Politički i bezbjednosni izazovi i rizici će se množiti, jer i Srbija i Rusija imaju svoje razloge da Crna Gora ne napravi taj povijesni iskorak. Zato je svaki korak prema Briselu značajan, a svaki zastoj opasan.
Ali, daleko je do murava, rekli bi stari Podgoričani. Taj maraton moramo istrčati do kraja.
Sva je prilika, dakle, da je Milojko Spajić iskoristio neku od svojih „paf-paf“ vještina i da je njegovo novo obećanje bilo prihvaćeno u Parizu.
Francuska nema potrebu – a, pretpostavljamo, ni interes – da objašnjava što su bili pravi razlozi za prvobitnu, a naročito ne – za drugu odluku.Jasno je, ipak, da promjena stava nema veze sa problemima vezanim za ta dva poglavlja.
Francuski manevar, dakle, mora imati veze sa nekim jasnim francuskim interesom. Ili je tako, ili, da skratimo priču, ni francuska diplomatija nije ono što je nekada bila.
Nadamo se, na kraju ove kratkotrajne drame, da Francuska neće opet promijeniti stav. To jest – da će crnogorska strana u budućnosti izbjeći situacije koje bi dovodile do blokada, natezanja i pritisaka iz Ke d’Orseja i iz Jelisejske palate.
Sve se, dakle, lijepo završilo, to jest sve je nastavljeno kako je bilo predviđeno.
Ako Spajić i dio Vlade koji kontrolišu on i Branko Krvavac (ili obrnuto?) ponove situacije koje su dovele do francuskog „isključi/uključi“ manevra, teško je očekivati da bi, i sljedećeg puta, bila moguća neka čudotvorna reakcija i novi „diplomatski proboj“.
Pretpostavljamo da bi onda, posljednja mjera avgustovskih vlasti bila da se, pošto svi, u međuvremenu, naučimo francuski, neđe u Podgorici – ili, još bolje, na Cetinje – podigne spomenik Francuskoj.
Pogađate i prigodni tekst na tom monumentu, po ugledu na tradicionalne francuske favorite na Balkanu: „Volite Francusku kao što je ona nas voljela 1914–1918.“
Preporučeno
A i kasnije, mogli bismo dopisati.
Video