Nekoliko godina nakon što je prvi pokušaj obilježavanja lika i djela Puniše Račića završio povlačenjem, ideja je ponovo na stolu. Za istoričara Milana Šćekića, ovo nije tek lokalna inicijativa sa pogrešnim istorijskim fokusom, već politički signal loše namjere i još gore procjene.
“Neko je očigledno ocijenio da tu inicijativu treba ponovo pokrenuti kako bi se realni izgledi da Crna Gora za nekoliko godina postane naredna članica Evropske unije iskomplikovali i pretvorili u dugo putovanje u Jevropu”, tvrdi Šćekić.On podsjeća da je 2017. godine pokušaj podizanja spomen-obilježja u Slatini neslavno završio. Njegovo je uvjerenje da oživljavanje teme i danas ima istu funkciju – da proizvede političku buku, otvori front sa Zagrebom i prikaže Crnu Goru kao nepredvidivu i nefunkcionalnu.
“Ovo je bespotrebno guranje prsta u oko Hrvatskoj i način da se odnosi sa tom državom vrate na podešavanja iz devedesetih”, kaže istoričar.
Da bi razumjeli težinu rasprave, treba podsjetiti ko je bio Puniša Račić. Rođen 1886. u Slatini, gimnaziju je pohađao u Beogradu, politički se aktivirajući u krugovima bliskim Radikalnoj stranci. Učestvovao je u nekoliko afera prijeratne srpske politike, a 1927. postaje poslanik. Samo godinu kasnije, u plenarnoj sali Narodne skupštine, puca na hrvatske zastupnike – Pavla Radića i Đuru Basaričeka ubija na licu mjesta, Stjepana Radića smrtno ranjava (preminuo je 8. avgusta 1928), a ranjava i Ivana Pernara i Ivana Granđu. Zbog atentata je 1929. osuđen na 20 godina zatvora. Amnestiran je u martu 1941, a prema pojedinim podacima, likvidiran u jesen 1944. godine.
Za Šćekića, pokušaji rehabilitacije takve ličnosti ne mogu se tumačiti kao neutralna briga za prošlost, već kao svjesno političko usmjeravanje ka konfliktu i unutrašnjoj polarizaciji.
“Ne vidim drugu upotrebnu vrijednost ove inicijative osim da zakomplikuje ulazak Crne Gore u EU i pogorša odnose sa Hrvatskom”, smatra Šćekić.
On širi okvir i na regionalne tenzije, podsjećajući da su nedavni incidenti na granici sa Kosovom dio iste slike – skretanje pažnje sa reformi i stvaranje atmosfere u kojoj su podjele važnije od institucija. U tom ambijentu, kaže, simboli dobijaju zadatak da zamijene politiku, a provokacija strategiju.
Upravo zbog toga, debata o spomeniku Račiću nije akademska fusnota, već test političke zrelosti države. Da li je Crna Gora voljna i sposobna da svoju evropsku perspektivu štiti od poteza koji je očigledno potkopavaju? Šćekićev odgovor je nedvosmislen – istorijska činjenica o atentatu u parlamentu ostaje nepromjenjiva, a pokušaj da se njen glavni akter uzdigne u lokalnog junaka može samo da podrije odnose u regionu i uspori reformske procese.
“Ako je cilj stabilnost, onda je ovo pogrešan način. Ovo je recept za nestabilnost, ne za pomirenje”, jasan je sagovornik Standarda.
Konačno, pitanje spomenika u Slatini nadilazi lokalne granice. Ono govori o izboru vrijednosti. Da li je kult heroja sa pištoljem u Skupštini kompatibilan sa evropskim standardima, dobrosusjedstvom i poštovanjem žrtava? Ili je to, kako kaže Šćekić, još jedan korak u pogrešnom smjeru, kojim društvo pokazuje da je spremno da istoriju koristi kao oružje za dnevne ciljeve?
Preporučeno
U svakom slučaju, rasplet ove inicijative pokazaće koliko su deklaracije o evropskom kursu u skladu sa djelima. A istorija – ona prava, provjerljiva i odgovorna – teško da može amnestirati pucanj u parlamentu pretvarajući ga u spomenik.
Video