Kako komentarišete reakcije Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, nakon pravosnažne presude kojom se Dodiku zabranjuje političko djelovanje u narednih šest godina?

-Ne čini mi se da smo i od jednog političkog aktera u BiH ili u Srbiji čuli išta novo i relevantno, nakon objave pravomoćne presude na Sudu BiH, odnosno nakon što je potvrđena prvostupanjska presuda Dodiku, zbog nepoštivanja odluka Visokog predstavnika.

Retorika o tome da je to presuda protiv manjeg BiH entiteta, odnosno protiv Srbije i srpskog naroda, poznata je i potrošena, a jasno je da svaka krivična presuda jasno definira odgovornost pojedinca, a takve presude služe upravo tome da se ne bi stvarala kolektivna krivnja naroda – nacije, nacionalne zajednice, u ovom slučaju zbog kršenja ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.

Više od potrošene retorike o presudi protiv Srba i Srbije, zabrinjava retorika koja dolazi iz dijela građanskog društva u BiH, kojom se u trenutku kad je intervencijom Visokog predstavnika međunarodne zajednice jedan od onih koji su sistematski destruirali Bosnu i Hercegovinu kao funkcionalnu, održivu, jedinstvenu državu, „okreću pilu naopako” i tvrde kako Bosna i Hercegovina kao država vladavine prava ne može funcionirati tako dugo dok djeluje institucija Visokog predstavnika, čime građansko društvo u BiH de facto pogoduje Dodikovoj kvaz-obrani i daje podršku njegovoj tezi o nelegitimnosti pozicije Visokog predstavnika Christiana Schmidta, a time i ništetnosti presude zbog nepoštivanja njegove odluke.

Povezani članci

Svijet

Reakcije na ukidanje pritvora Dodiku: NS traži objašnjenje, SDS tvrdi da je Dodik ,,derogirao NSRS”

Politika

Imširović: Dok je Mandić glavni šef sve tri grane vlasti, Crna Gora treba da se drži podalje od događaja u BiH

Svijet

Vučić ne želi Srbiju u EU, njegovi uzori su Putin i Orban

Racionano u ovakvoj situaciji je insistiranje na trodiobi vlasti i na provođenju zakona. Najbolji doprinos razvoju politike kulture u BiH daju ljudi poput uglednog pravnika i nekadašnjeg člana Državne izborne komisije Vehida Šehića, koji precizno govore o tome da je pravomočnošću presude na više od šest mjeseci zatvora, Dodiku po sili Izbornog zakona prestao mandat na koji je izabran na općim izborima. Ozbiljni akter u građanskom društvu ne bi smjeli u ovoj situaciji govoriti ni o čemu drugom, prije napomene da od 1. augusta, silom Izbornog zakona Milorad Dodik više nije entitetski predsjednik.

Je li Vučić zabrinut zbog mogućnosti da se Dodik, a s obzirom da ima državljanstvo i Republike Srbije ali i brojne nekretnine u toj zemlji, politički aktivira u Srbiji?

-Vučić ima veće i preče brige od sudbine Milorada Dodika. Istina je, Dodik nije tipični akter u karizmatskoj vlasti Aleksandra Vučića. Naime, svi drugi akteri, svojevrsni satrapi, upravitelji provincija, lišeni su svakog političkog sadržaja i njihova snaga proizlazi samo iz toga što Vučić na njijh prenosi svoju karizmu. Dodik, međutim, nije izravno Vučićev odabranik, on je stvorio svoju mrežu podložnika, profitera, slugu u manjem BiH entitetu, a Vučić ga je već na prethodnim izborima htio oslabjeti ili zamijeniti, neka Jelena Trivić bila je Vučićev, pokazalo se trivijalan odabir. Međutim, Dodik eliminiran iz Bosne ne predstavlja nikakav problem Vučiću. Uostalom, postdodikovska tranzicija već je pripremljena – očito je da će bez velikih konflikata njegovu poziciju preuzeti sadašnja članica Predsjedništva BiH, Željka Cvijanović. Rijetko analogije funkcioniraju u politici, ali ovog puta je vrlo očito kako je Cvijanovićeva ono što je Biljana Plavšić bila za ratnog zločinca Radovana Karadžića. Ona, naravno, predstavlja tek „tranzicijsku figuru” koja nema pravog političkog značenja, ali je, izgleda, konsenzus o prihvatljivosti takve tranzicije postignut i unutar međunarodne zajednice, ali i u Srbiji.

Izvučen iz Banja Luke, Dodik postaje posve politički nemoćan. On, koji je simbol koruptivnog poretka, možda i više nego njegov sadašnji beogradski principal Vučić, nikome ne može biti zanimljiv kao alternativa Vučiću, a i njegovi kapaciteti suviše nego skromni. U Srbiji su „prečani” uvijek smatrani drugorazdrednim Srbima, a i Vučiću u nacionalističkim krugovima često predbaciju njegovo bosansko porijeklo. Dodik, koji je svoja socijalna iskustva stjecao samo u BiH, koji zapravo o Srbiji malo zna, a koji možda ima neki utjecaj na zajednicu iseljenih iz BiH u Srbiji, ali ne i izvan tog kruga, ne može predstavljati nikakav problem Vučiću.

toga, Dodik je svjestan da Vučić zna sve o njegovim koruptivnim operacijama, o njegovoj imovini izvučenoj iz BiH, pa da u slučaju da mu počne predstavljati bilo kakav problem, može biti jednostavno eliminiran i interniran, pa ni njemu ne bi padalo na pamet da se pokuša baviti politikom, mimo Vučića u Srbiji. Alternativa izopćeništvu na Dedinju za njega je samo daleko rizičniji „zoološki vrt”, onaj u naselju Barviha kraj Moskve, u kojem ruski diktator Putin drži svoje propale poslušnike.

Koliko je realno da je u Srbiji doista spriječen pokušaj državnog uadara, kako to tvrde režimski mediji u Beogradu i koliko je izgledno da u skorijoj budućnosti dio generalštaba Vojske Srbije i policija u toj zemlji otkažu poslušnost Vučiću i stanu na stranu demonstranata?

-Ne čini mi se da je Vučićeva autoritarna vlast u Srbiji ozbiljno ugrožena. Očito je da je ruska agentura napravila ogromnu uslugu Vučiću, „izbušivši” studentski demokratski poredak ugrađujući u nju ruske lojaliste, zagovornike protueruospe, proruske i velikosrpske politike. Putin na neki način radi Vučiću isto ono što je Vučić radio Dodiku. Upotrebom likova poptu spomenute gospođe Trivić ili banjalučkog gradonačelnika Draška Stanivukovića, Vučić je sustavno ograničavao Dodikov manevarski prostor, ali je istovrmeno onemogućavao artikulaciju bilo kakve (liberalno)demokratske alternative Dodiku u manjem netitetu BiH. Jednako radi i Putin Vučiću. Nije zadovoljan njegovim politikama, ugrađuje svoje drugoligaške igrače u pokret koji se artikulirao protiv Vučića, na taj način šalje poruku Vučiću o tome koliko mu ovaj duguje, a razara demokratsku alternativu Vučićevu autoritarnom režimu.

Sve drugo izgleda kao privid, kao predstava. U Srbiji nema dovoljno ozbiljne volje da bi se uspostavila vladavina prava i demokratski poredak, a ne čini se da postoji politička alternativa Vučićevom autoritarnom režimu. Režim je u problemima, gubi međunarodnu potporu, nije sposoban građanima osigurati nikakve pozitivne eksternalije, evidentno je koruptivan, ali se za sada ne čini da je demokratska smjena vlasti moguća na nekim prijevremenim izborima, ako bi ih režim raspisao, a formalni kraj mandata ovog saziva Skupštine Srbije i kraj drugog mandata Vučića kao predsjednika još su daleko.

Kako uopće gledate na rasplet situacije na Zapadnom Balkanu nakon odlaska Dodika i Vučića s vlasti?

-Izvjesno je da će opći izbori u BiH u jesen 2026. godine donijeti znatne promjene. Osim što na njemu više neće moći nastupati Milorad Dodik i što će Željka Cvijanović biti u novoj ulozi, vjerojatno će biti ozbiljnih promjena i unutar hrvatskog političkog korpusa u BiH. Jasno je, s jedne strane, da na tim izborima više neće moći kandidirati Željko Komšić, a nagađa se i o tome da bi se nakon dugogodišnje karijere na tim izborima mogao iz politike povući i Dragan Čović, i kao tranzicijsku lidericu imenovati Borjanu Krišto, sadašnju predsjednicu Vijeća ministara BiH.

Njena uloga bi tada bila regrutiranje novog vodstva Hrvata u BiH i provođenje smjene političkih generacija. Teško je predvidjeti u kom bi se smjeru mogla odvijati ta „smjena generacija”, kao što se za sada ne zna niti to tko je uopće u konkurenciji da postane predvodnikom te nove generacije. Čović je imao vrlo autonomnu poziciju u odnosu na politiku u Zagrebu, a treba vidjeti hoće li Krišto i njeni eventualni nasljednici biti sposobni održati taj oblikik političke autonomije.

Čović je prvim potezima nakon presude Dodiku shvatio da je matrica njegove suradnje s Dodikom definitivno završila, što je zapravo pokazivao i u proteklih nekoliko mjeseci, ali je sada svjestan da više ne može pokušati izvrući političku dobit zbog tog prekida suradnje.

U konsolidiranim državama zadatak politike i političara kao upravljača u sferi javnih dobara, je jednak zadatku managementa u svakoj normalnoj koroporaciji – smanjivanje rizika i neizvjesnosti. Očito je da razdoblje koje čeka Bosnu i Hercegovinu nije razdoblje smanjivanja, nego povečavanja neizvjesnosti i nesigurnosti.

Što se Srbije tiče, malo je vjerojatno da će prije svibnja 2027. godine, kad završava Vučićev drugi predsjednički mandat, biti okončana njegova protudemokratska, autoritarna vlast, vjerojatno je da će tada naći nekog svog Medvedeva, kojeg će pokušati nametnuti za novog predsjednika republike (tada će mu za tu misiju biti slobodan sadašnji gradonačelnik Ljubjane, jedan od europskih političara kojeg najviše povezuju s rizikom korupcije, Zoran Janković, a da bi Vučić, po uzoru na Putina, bilo uz pomoć SNS, ili tog svog novog fantomskog pokreta, mogao preuzeti premijersku poziciju i time vratiti središte moći u Srbiji iz predsjedničkog kabineta u kabinet premijera. Sve drugo mi se čini pretjeranim optimizmom, sve drugo je wishful thinking.