Alen Delon je na svjetsku scenu stupio bez pompe i fanfara, ali dovoljno upečatljivo i očaravajuće. Poređenje sa Džejmsom Dinom, nakon prerane smrti najblistavije holivudske zvijezde, bilo je krajnje laskavo priznanje.
Mladost je bila na Delonovoj strani, dječačka nevinost i ljepota takođe, kao i problematična, neukrotiva priroda kojoj se sve prašta. Ipak, u jednoj stvari ove dvije glumačke legende su se razlikovale. Nekako je bilo jasno da je Delon zvijezda koja se neće brzo ugasiti i za sobom ostaviti treperavi sjaj neostvarenih mogućnosti.
{youtube}vpZFHB6uxHc{/youtube}
Dozvolio je da mu se dogodi nešto drugo, za status zvijezde mnogo opasnije. Dopustio je godinama da ga polako mrve i uvek suočavaju sa novim izazovima, na koje je sve teže odgovarao.
Još jedno poređenje pratilo je pojavu Alena Delona u svijetu filma. Bilo je to takođe laskavo očekivanje medija da će Delon biti muška verzija Brižit Bardo, šta god to značilo kada se ode malo dalje od privlačnog novinskog naslova.
Ipak, Delon to nije mogao biti jer njegov život nimalo nije ličio na život fino vaspitane i dobro obrazovane djevojke koja je išla na časove baleta, poticala iz pristojne porodice, a onda, tokom godina, stekla status najslobodnije žene u Francuskoj.
Uprkos svemu, decenijama je uživao slavu koja je dobrim dijelom bila utemeljena na opštem stavu da je baš on njen muški pandan. Istina je bila sasvim drugačija. Delon je bio i ostao problematični klinac bezazlenog izraza lica koje krije zabranjene želje, bandit sa ulice koji više uživa u društvu kriminalaca nego snobova versajskog kova.
A onda je tu i poređenje sa Žan-Polom Belmondom, savremenikom koji je takođe bio vanserijski popularan i širom svijeta uvažavan. Od ove dvojice glumaca nije se, doduše, očekivalo da liče jedan na drugog. Baš nasuprot, bili su dvije krajnosti koje su se dopunjavale. Sa njima su se poistovjećivali, imitirali su ih i obožavali.
Zahvaljujući stereotipnim predstavama o imidžu slavnih, u to doba se moralo izabrati – ili Delon ili Belmondo.
Preporučeno
Na jednoj strani stajao je šmeker iz kraja sa nosem čija slomljena hrskavica nikada neće prestati da podsjeća na bezbrojne ulične tuče.
Na drugoj je bio Alen Delon, lijepo i fino lice, momak kome bi svaka majka predstavila svoju ćerku, ali i lice iza čije se površine krije tračak opasnosti koji čeka da izbije na površinu.
Klasika protiv ekstravagancije
Istini za volju, Alen Delon je nastavio putem kojim je krenuo Džejms Din, tragom zvijezde sa imidžom buntovnika, koja je prije Dina bila nezamisliva u svijetu filma. Obojica su imali stav nesputanih muškaraca sklonih djetinjarijama i ekscesima kojima se sve prašta zbog harizme i, koliko god nepravedno i banalno zvučalo, ljepote.
Kada se čitava, sada već daleka, priča o zlatnim godinama Delonove slave sagleda iz današnje perspektive, on je bio ikona stila prepoznatljiva po nonšalanciji, klasičan muškarac u deceniji ekstravagantnih hipika, glumac bliži svijetu uličara, biznismena i kriminalaca nego intelektualnoj eliti i umjetničkim krugovima.
Prije nego što je okušao svoju sreću u glumi i relativno brzo postigao svjetsku slavu ulogom u Viskontijevom filmu Roko i njegova braća Alen Delon je živio prosječnim životom izgubljenog momka sa pariskih pločnika.
Rastrzan između razvedenih roditelja izbacivan je iz škole, a problematična mladost odvela ga je i do maloljetničkog zatvora. Okušavši se u poslovima konobara, portira, mesara i raznosača novina, Delon je završio i kao dobrovoljac u francuskoj vojsci, koja ga je poslala na ratište u Indokinu. Ovo bogato životno iskustvo, stečeno prije dvadesete godine, bilo je, pored talenta, sve što je Delon imao da ponese u svijet glume. Ali u njemu se snašao iznenađujuće dobro.
Glumac koji je odavno prestao da bude mlad i koji je svoje talente usmjerio na polje biznisa na kom se odlično snašao izgradio je veliku karijeru, koja se potvrđuje imenima reditelja sa kojima je sarađivao. Među njima je prvi Lukino Viskonti. Zatim dolaze i Žan-Lik Godar, Žan-Pjer Melvil, Mikelanđelo Antonioni, Luj Mal i drugi.
U centru skandala
Karijera i slava Alena Delona nisu bile poljuljane ni skandalima koji su ga pratili. Od njih je najpoznatiji Slučaj Marković, koji u biografiju glumačke legende uvodi i momke sa beogradskog asfalta.
Naime, tokom snimanja filma Marko Polo, u Beogradu 1958. godine, Delon je upoznao Miloša Miloševića, poznatu beogradsku facu šezdesetih godina, i poveo ga sa sobom pomažući mu da izgradi karijeru u Evropi.
Zahvaljujući Delonovoj podršci, Milošević je radio na filmovima kao kaskader, statista i glumac. Kada je riješio da ode u Holivud, Delonu je preporučio svog najboljeg prijatelja Stevicu Markovića da dođe na njegovo mjesto. U suštini, obojica su imali sobe u Delonovoj kući i igrali ulogu njegovih tjelohranitelja u društvu, prateći ga na sve gala prijeme i manifestacije na koje noga običnih smrtnika nije mogla kročiti.
Godine 1968. Markovićevo tijelo pronađeno je u kontejneru, a policiju je trag odveo do Delona. U jednom pismu svom bratu Stevica Marković pisao je kako se boji za svoju bezbjednost i da, ako mu se išta desi, za to treba kriviti Delona i njegovog kuma Fransoa Markantonija, povezanog sa korzikanskom mafijom.
Ipak, Delon nije bio optužen, a čitava priča o povezanosti sa mafijom samo ga je učinila još poželjnijim za uloge opasnih momaka, koji su bili u modi u kinematografiji tog doba.
Harizma prejaka za bunt bez razloga
Dobar izgled, neodoljiva harizma i misterioznost njegovog privatnog života definisali su Alena Delona kao zrelog glumca koji je prerastao imidž buntovnika bez razloga. Postao je institucija u svijetu filma i sam izjavljivao kako ne voli da radi sa rediteljima koji pokušavaju da ga tretiraju kao dio filmske ekipe jer oni prije svega moraju znati da je on taj koji čini film.
Na kraju krajeva, Delon nam je dao lekciju da samo oni koji ultimativno odbiju da budu išta drugo do to što jesu krče svoj put do uspjeha. U svemu što je radio osjećao se omamljivi ukus subverzivnog, bilo da su to njegove neprimjerene izjave, stil odijevanja, odnos prema ženama ili način glume.
Da se pojavio u našem vijeku, Alen Delon bi predstavljao isuviše punokrvnu pojavu kojoj se ne bi mogla odrediti uloga u predstavi koju svi selebritiji svijeta igraju za ostatak čovječanstva. Za nas koji ga tek upoznajemo Delon je mistika prošlog vremena, ikona jednostavnog stila i arogantni lik u jednoj priči koju, ma koliko istinita bila, ipak čitamo kao dobar literarni predložak za film noir koji čeka na svoju ekranizaciju.
Piše: Dušan Stojanović
Izvor: Esquire magazin
Video