Nazivali su ga junakom novokomponovane tragedije, narodnjakom, boemom (ne, to nije eufemizam za pijanicu i kockara), pjesnikom, trubadurom… A gdje je u svemu tome istina? Negdje između redova. Toma Zdravković (1938—1991) bio je umjetnik svoje vrste.

Njegovom pojavom, podjela na narodnu i zabavnu muziku bila je ozbiljno uzdrmana.

{youtube}Ox0N31fu-Vw{/youtube}

Kao poslednji autentični izdanak južne pruge, uspio je da cigansku muziku spoji sa šansonom, narodnu sa zabavnom. Od toga je stvorio muziku koju će razumjeti i prihvatiti kako rokeri tako i narodnjaci.

Toma je stvorio imidž urbanog gradskog pjevača eksperimentišući – koristeći se sredstvima koja su bila nekonvencionalna za jednog pjevača narodne muzike.

„Jednog dana kada odem ja, ostaviću pesme svoje da ih staro društvo zapeva“

U to vrijeme, kafana je bila institucija. To nije bila folkoteka gdje se masa našminkane djece opija. To je bilo mjesto gdje obični ljudi, kao i umjetnici, utapaju svoje unesrećene duše u alkoholu. To je bilo mjesto gdje se pjeva od sreće isto kao i od tuge, gdje se vode najbolji filozofski razgovori isto kao što se i najbolje ćuti. Vrijeme poslednjih godina kafane takva kakva jeste, u svom izvornom obliku.

Tu je Toma Zdravković ostavio svoj život i stvarao, okružen kariranim stoljnjacima i limenim pikslama. Tu se živjelo, a on je živio ono što je pjevao. Posvećenost kojom je stvarao i način života zaslužni su za ogroman značaj koji je ostavio na muziku.

{youtube}drRbq-h8DdI{/youtube}

Kafana je, kao i on, bila izraz slobode. U ideološki obojenom vremenu, vremenu ograničenih sloboda, on je bio pandan slobodnoj kulturi. Ograničen estradom, često nije mogao da ispuni svoje intimne umjetničke snove. Neuprljan slavom ili novcem, živio je za svoju muziku.

Iako je često govorio da je u nekom trenutku bio zaneseno seljače kome je slava udarila u glavu, znao je da cio svoj zarađeni novac dâ onima kojima je potrebniji. Njemu je muzika bila najpotrebnija.

„Moja veza s muzikom je mnogo ozbiljnija nego što misle kolege i publika. Vrlo me smešno jednom nešto pitao Miroslav Ilić. Sedimo on i ja sami u Šumatovcu i on me pita: „Dado, šta ćeš da radiš ako ovo jednom prestane?” Bilo mi je mnogo čudno: zašto da prestane? Šta ima to da prođe? Jer, ja ništa drugo ne umem i ne znam da radim — sem muzike. Od nje živim i za nju živim…“

Uspon i padovi Tome Zdravkovića

Poznato je da je uplovio u muzičke vode zahvaljujući Silvani Armenulić. Prvi koncert održao je tek u 44. godini, u Domu sindikata. U međuvremenu, živio je i stvarao u kafani.

Činjenica je da nije imao izgled pjevača, niti školovani glas, ali uspijevao je da omađija publiku bacajući je u melanholična raspoloženja velikom emocionalnom snagom. Propali brakovi, alkohol, kocka, depresija, žene, razočaranja, bolest  – sve je to upakovao u svoje pjesme i dijelio ih sa publikom, koja mu je bezrezervno vjerovala u svaku riječ. Ogolio je svoju dušu pred svakim ko je želio da sluša.

Tomi je Diskos 1963. godine izdao prvu ploču bez ikakve reklame, ali on je nastavio da nastupa u gradske kafane. Nakon nastupanja u kafani Gradski podrum, beogradski Stadion je za kratko vrijeme dobio kultni status zbog njega. Čuvši kako pjeva italijansku pesmu Katari, tu mu je šef Jugotonovog predstavništva u Beogradu ponudio da snimi ploču (1968. godine), koja mu je otvorila sva vrata. Nastupi na brojnim festivalima, gostovanja, saradnja sa brojnim pjevačima, učinili su ga zvijezdom.

Međutim, nakon nekoliko ljubavnih krahova i uprkos narušenom zdravlju, nastavio je da se utapa u poroke. Sedamdesetih, po riječima njegovog brata Novice, Mažestik je bila njegova omiljena kafana, gdje je znao da ostane i po nekoliko dana zaredom.

Uvjeren da će umrijeti zbog zdravstvenih komplikacija i ostavši bez novca, 1974. zaputio se u Kanadu. Tamo se oženio i dobio sina, kada su ga svi drugi ostavili. Iako operisan nastavio je da pije i puši, a zdravlje se privremeno stabilizovalo.

Razočaran životom u tuđini, piše pesmu Dotak’o sam dno života i vraća se u Jugoslaviju, stvarajući najveće hitove. Bolest ga je 1987. godine slomila, dok on drži koncerte i po 20 dana zaredom (Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića).

{youtube}aMLGLx7dwWA{/youtube}

Na vrhuncu slave, nakon albuma Kafana je moja sudbina i ogromnog uspjeha, umire 30. septembra 1991. godine od raka prostate.

Umjetnik u duši

Vrijeme je provodio u društvu umjetnika – pjesnik Mika Antić, glumac Zoran Radmilović i Toma bili su najbolji prijatelji. Mika je ponekad i nastupao na Tominim koncertima, a pjesmu E moj brate posvetio je Radmiloviću. Kada su ga pitali da li je nekada otpjevao neku Mikinu pesmu, odgovorio je da nije:

„Niti sam ja govorio nešto o njegovim pesmama, niti je on komentarisao moje.”

Pjevač tuge

Novinari su mu dali prikladan epitet, što je Toma i prihvatao uz obrazloženje da pjesme ne pišu srećni ljudi. Kako je cio život proveo na ivici samouništenja, pjevao je o tugi i slabostima, sa žudnjom u glasu prema životnim porocima.

Sa tananim nitima osjećajnosti samo je on umio uvjerljivo da iznese stihove: Ja moram da pijem da ublažim bol/o, kako je tužan ovaj život moj!/O, kako su noći duge, Danka/ja ispijam čaše bez prestanka/ i šapućem Danka, Danka, volim te…

Kemal Monteno, inače njegov veliki prijatelj, govorio je da je Toma satkan od emocija:

„Njegova pjesma krene iz pete, pa prolazi kroz stomak, kroz srce i dušu, i na kraju izlazi kroz glas i emociju. To ljudi osjete.”

On je napisao Pesme moje, kao vrhunac njihovog prijateljstva i jedne od najvećih karijera, kombinujući u refrenu njegove najpoznatije pesme. Kroz njih će nastaviti da živi ta umetnost, a, kako kaže Teofil Pančić, valjda mu se napokon može oprostiti što je bio Veliki na nedozvoljeni način, u zabranjenom žanru i registru.

Prepuzeto sa: kultivisise.rs