Ističe da je, istovremeno, najveći paradoks to što su svi njihovi dosadašnji uspjesi zapravo samo politike kontinuiteta politika iz perioda DPS-a, prije svega na vanjskom planu, a sve originalno što su uveli je izazvalo demokratsku regresiju i ekonomsku neodrživost.
POBJEDA: Bezbjednosna situacija u Crnoj Gori je nikad lošija. U sektoru sigurnosti vlada opšte rasulo, neznanje i nedostatak profesionalnog integriteta koje za posljedicu ima haos na ulicama, česta ubistva kroz obračune kriminalnih klanova i prebijanja čelnika opština. Odgovornosti nema već se bezbjednosni čelnici prepucavaju uz stalne prijetnje. Da li je ovo najteža posljedica populizma (onog na koji ste ukazivali u intervjuima), koji je zapljusnuo Crnu Goru u svim sferama, od ekonomske, političke do bezbjednosne?VUKOVIĆ: U osnovi populizma je izbjegavanje svake vrste odgovornosti, tačnije prebacivanje odgovornosti na „one druge“ koji su prikazani kao egzistencijalna prijetnja za opstanak poretka koji obećavaju populistički lideri. Samim tim, populizam i neodgovornost su u hroničnoj simbiozi, i uspjeh populizma je direktno uslovljen uspješnošću izbjegavanja političke, društvene, zakonske i svake druge odgovornosti od strane populističkih donosilaca odluka. Neodgovornost o kojoj govorimo istovremeno se manifestuje kao destruktivna snaga kojom se ignoriše ili ako je moguće ruši cjelokupni pravni okvir na kojem počiva sistem, jer za populiste sistem je potreban samo u onoj mjeri u kojoj hrani njihovu legitimaciju neodgovornosti.
Dakle, kada se dođe u situaciju da pravila, procedure, i na koncu sudske odluke „blokiraju“ populističku neodgovornost, taj sistem se automatski prikazuje kao „zaostavština onih drugih“ koji žele da ugroze efikasnost populističkih namjera. Samim tim, jedna vrsta lakmus testa svakog populističkog pokreta je njihova opsjednutost sudskom granom vlasti, koja se najčešće izdvaja kao prva politička meta sa kojom se treba razračunati.
Kod populista sva vlast mora biti podređena politici, i za njih su sistemska podjela vlasti, politička kohabitacija ili bilo koje oponiranje njihovim političkim ciljevima doživljeni kao prijetnje, a ne kao izazovi. Ono što je važno imati na umu je da populizam nije cilj sam po sebi, već da se prvenstveno radi o sredstvu kojim se na perfidan način uvodi autoritarizam. Činjenica da su populisti skloni improvizaciji nije najproblematičnija, već upravo sklonost da djeluju vansistemski ili uvodeći niz vanrednih ili privremenih mjera i sve to pravdajući brzim rezultatima. Brza rješenja, zaobilaženje zakona, donošenje liberalnih i neustavnih zakona, oslanjanje na v.d. stanja, i slični metodi su matrica ponašanja svih populista. Ono što objedinjuje sve ove poteze je obećanje da će se time ostvariti bezbjednost „naroda“. Samim tim, pored napada na sudsku vlast, populisti su opsjednuti kontrolom bezbjednosnog sektora, koji im omogućava da sve prethodno navedene prijetnje označe kao prvenstveno bezbjednosne prijetnje sa kojima se mora boriti vanrednim mjerama.
Vuković
Sve je to već viđeno u Salvadoru, Mađarskoj, Venecueli, i nizu drugih primjera đe su pod plaštom izborne volje, populistički lideri demontirali bilo kakav privid demokratskih sistema i pod izgovorom odbrane „naroda“ uveli niz mjera kojima su ugrozili elementarna ljudska prava i slobode svojih građana. I to je ono što se upravo dešava u Crnoj Gori, sistem koji se gradi nije liberalan u suštini, represivan je u formi, autoritaran u namjeri, ali prvenstveno hronično neodgovoran. Snage koje su na vlasti su mahom socijalizovane u duhu obnove miloševićevskog obrasca vladanja, istovremeno inspirisani prividom uspjeha vučićevskog modela u današnjoj Srbiji.
POBJEDA: Odlazak članova bivšeg Demokratskog fronta (Andrije Mandića sa partijskim kolegama) na prijem povodom Dana nezavisnosti SAD i osmijeh dobrodošlice američke ambasadorke mnogi su prokomentarisali kao otopljavanje odnosa zvaničnog Vašingtona prema ovoj grupaciji. Ipak, moramo naglasiti da diplomatska praksa predviđa da zovete najviše zvaničnike države u kojoj ste na mandatu na prijem. Da li se radi o kurtoaznom pozivu ili ima istine u ovim nagađanjima?
VUKOVIĆ: Prije svega, diplomatski protokol je jasan, i ovaj poziv se prvenstveno može gledati na taj način. Istovremeno, uvijek treba imati na umu da sadašnjoj administraciji u Vašingtonu prioritet više nije promovisanje vanjske politike zasnovane na vrijednostima, već je veći primat dat transakcionim i stabilokratskim odnosima. To je nešto na čemu je Tramp bazirao svoju kampanju, i sada se vide konture te vanjske politike. Već sada je jasno da SAD izbjegava bilo kakve metode uslovljavanja kojima bi se promovisale politike liberalne demokratije, već se isključivo vodi računa da se stabilizuju bilateralni odnosi u mjeri mogućeg i transakciono-oportunog.
S obzirom da se američka diplomatija više ne oslanja na USAID i slične programe kojima bi projektovali svoje interese i očekivanja, jasno je da će SAD, makar kratkoročno, odustati od onoga po čemu je bila prepoznata američka vanjska politika prethodnih decenija. Indikativno je da je pozivnici prethodilo „otvoreno pismo“ koje je Mandić objavio u uticajnom časopisu The National Interest, u kojem je napisano upravo ono što administracija u Vašingtonu želi da čuje: fokus je stavljen na bilateralne odnose kroz poziv na ekonomsku saradnju, uz refleksiju na veoma apstraktno opisane istorijske odnose; dakle, apsolutno ignorisanje savezničkih odnosa kroz NATO, ignorisanje vanjske politike bazirane na vrijednostima liberalne demokratije, korišćenje kontroverznog i nerijetko kritikovanog sporazuma sa UAE kao obrasca za dalje ekonomske odnose sa SAD-om, uz opasku o navodnim različitim civilizacijskim krugovima u odnosu na UAE.
Jasno je poslata poruka da je vođstvo bivšeg DF-a spremno na saradnju na ovim principima, što je sasvim moguće prihvaćeno sa razumijevanjem u State Departmentu. Ostaje da se vidi hoće li se to razumijevanje razviti u nešto više od protokolarne kurtoazije.
POBJEDA: Zvaničnici iz Brisela često licitiraju datumima oko završetka pregovora, ali svima je jasno da Crna Gora sa ovom Vladom ne može u EU. Vjerujete li u priče o prekompoziciji vlade (ulazak DPS umjesto bivšeg DF-a) uz pomoć evropskih partnera? I zašto uvijek čekamo nekog medijatora?
VUKOVIĆ: Nezahvalno je spekulisati o bilo kakvim prekompozicijama. Takve teme se prvenstveno koriste kao probni baloni kojima se testira raspoloženje javnog mnjenja, i na osnovu toga artikulišu nove politike. Očigledno je da Brisel više želi viđeti Crnu Goru u EU nego što to želi većina donosilaca odluka u Crnoj Gori.
Ako vidite obrasce ponašanja u prethodnih nekoliko mjeseci, od kontroverznih zakonskih rješenja, do takođe kontroverznih ekonomskih modaliteta, jasno je da se populistima na vlasti ne žuri sa konsolidacijom demokratije, vladavine prava, tržišne ekonomije, i garantovanja osnovnih ljudskih prava i sloboda. I jasno je da su ključni oponenti tim procesima upravo iz redova bivšeg DF-a i Demokratske Crne Gore, jer su njihovi resori u Vladi, i njihovi prijedlozi u parlamentu, upravo inicijatori takvih regresivnih politika. Istovremeno, PES to vješto koristi, i krijući se iza drugih koalicionih partera, fingira svoju autonomiju (koja ne postoji) kod evropskih zvaničnika i signalizira da je spreman na saradnju sa svima, s tim što su im DF i Demokrate mnogo bliži od bilo koga iz opozicije.
Takav nastup je ne tako davno imala i Demokratska Crna Gora, koja je nerijetko na zapadu bila viđena kao spremna i sposobna da uđe u koaliciju sa DPS-om, što se i manifestovalo obaranjem vlade Dritana Abazovića. Nešto slično sada radi i PES, ali kao što se ni Demokrate nijesu pokazale kao validan partner Zapadu u tim trenucima, kada se ogromno vrijeme izgubilo na putu ka EU, isto se može očekivati i od PES-a koji se vodi istim obrascem ponašanja zamajavanja i kupovine vremena.
POBJEDA: Dan državnosti u Crnoj Gori je protekao uz proteste, blokade, dodjelu nagrada negatorima ove države i čini se da nikad nijesmo bili više podijeljeni. Vlast i SPC sprovode i veoma opasan projekat istorijskog revizionizma koji potresa temelje Crne Gore. Gdje je izlaz, ako ga ima?
VUKOVIĆ: Nema ništa neočekivano u predanom radu na pisanju nove, retuširane istorije od strane populističkih lidera i njima povezanih društvenih činilaca. U Salvadoru, Bukele je sav svoj narativ bazirao na negiranju svrsishodnosti mirovnog sporazuma iz 1992. koji je, po njegovim riječima, samo omogućio enormno bogaćenje rotirajućim elitama koje su ga potpisale. U Mađarskoj, Orban svoj populizam hrani neoviktimizacijom mađarskog „naroda“ kojem je, po njegovim riječima, učinjena istorijska nepravda Trijanonskim sporazumom i on je spreman da tu nepravdu ispravi.
U Poljskoj je vlada PiS-a insistirala na reviziji istorije Drugog svjetskog rata, i njihovom tumačenju Holokausta kao nečega za šta poljsko društvo nema nikakvu odgovornost. Dakle, ovaj revizionizam treba direktno povezati sa potrebom da se kroz populističku demagogiju, nove istorijske „činjenice“ i alternativno tumačenje istorijskih tokova, zapravo legitimiše autoritarni sistem koji je u nastajanju. Jer to je sistem u kojem navodna žrtva dobija šansu da ostvari pravdu, a ta pravda nadilazi sve postojeće vrijednosti, pravila i procedure. Takva „pravda“ je zapravo revoluciona pravda, koja je represivna, isključiva i u krajnjem sklona totalitarnim sagledavanjima na stvarnost, i vidu „ili mi ili oni“.
Samim tim, populisti priželjkuju otpor, ali samo onaj koji je sporadičan, letargičan i sistemski; drugim riječima, onaj na koji oni lako mogu da odgovore i istovremeno sebe prikažu kao novu žrtvu koja se samo brani od talasa buntovnika koji ne prihvataju njihove politike. Izlaz i tog ciklusa je dugotrajan. S jedne strane, pozivanje na odgovornost mora biti konstantno, izričito i nedvosmisleno. Svako pragmatično rješenje samo daje novu snagu populizmu i autoritarizmu.
S druge strane, otpor mora biti kreativan, primamljiv i dovoljno sveobuhvatan, kako bi se populisti morali svesti na svoju tvrdokornu i nepokolebljivu bazu. A ta baza je uvijek glasna, ali istovremeno uvijek brojčano marginalna. Ono što je vidljiv problem u Crnoj Gori je što se PES ne tretira uvijek kao populistički pokret već kao potencijalni partner svima koji žele da se Crna Gora oslobodi svih prethodno pomenutih populističkih politika. Uvijek treba imati na umu da je upravo PES dozvolio, legitimisao i promovisao sve te politike, da je nakon izbornih obećanja trećeg puta uvijek završavao u zagrljaju DF-a, i da je uvijek prvi da trivijalizuje sve ključne probleme kad god neko ukaže na njih. Istovremeno, najveći paradoks je da su svi njihovi dosadašnji uspjesi zapravo samo politike kontinuiteta politika iz perioda DPS-a, prije svega na vanjskom planu, a sve originalno što su uveli je izazvalo demokratsku regresiju i ekonomsku neodrživost.
POBJEDA: Prošlo je više od mjesec od napada Amerike na nuklearna postrojenja u Iranu. Koliko je to bio rizičan potez i da li je situaciju na Bliskom istoku učinio još komplikovanijom?
VUKOVIĆ: Taj potez je bio do detalja iskalkulisana mjera kojom bi se Izrael izvukao iz dalje eskalacije, a istovremeno ostavila mogućnost za dalje pregovore sa Iranom. Napad je bio teledirigovan, najavljen, sa minimalnim destruktivnim efektom. Istovremeno, omogućio je i vlastima u Izraelu i Iranu da konsoliduju svoj uticaj na domaćem planu, i da samim tim mogu pregovarati sa SAD-om pod većim plaštom legitimiteta. Ono što ostaje problem za Trampa je činjenica da će svaki pregovori rezultirati upravo mogućnošću Irana da zadrži nuklearni program, i samim tim, to je identično sa JCPOA koji je ispregovarao Obama.
Ostaje da se vidi koji će novi narativi biti iskorišćeni da se opravda tako nešto, jer je ogroman broj republikanaca svoj politički kapital uložio u kritikovanje Obame i tog sporazuma, očekivajući da će Tramp potpuno eliminisati njihov nuklearni program. Svi su izgledi da je Tramp spreman na kompromis, a to uključuje i omogućavanje Irana da zadrži nuklearni program, ono što ostaje neizvjesno do koje mjere će dozvoliti da se obogaćuje uranijum.
POBJEDA: Kako vidite dosadašnju Trampovu politiku? Imate li utisak da američke institucije i sistem pokazuju otpornost, da se njegovi stavovi i po pitanja rata u Ukrajini koriguju i da je odnos prema Putinu znatno drugačiji nego na početku mandata?
VUKOVIĆ: Ne bih to nazvao otpornost bilo kakve vrste, već spoznaja da sva politika pragmatičnog strpljenja zapravo ne daje rezultate. Obećanje da će riješiti konflikt za 24 časa se pokazalo kontraproduktivno. Tramp je nerijetko isticao da veoma poštuje i cijeni Putina, i samim tim jasno je da želi sav ovaj proces viđeti prvenstveno kao borbu jakih muškaraca. Ono što ne voli je činjenica da se Rusija ne drži bilo kakve riječi, niti je impresionirana onim što im on nudi. Rusi su uvidjeli da je pregovaračka taktika kojom zahtijevaju samo maksimalističke ishode urodila plodom, i sada čekaju da vide do koje mjere je Tramp spreman da blefira svojim prijetnjama.
Ukrajina u međuvremenu uspijeva da nađe novi narativ koji odjekuje kod Trampa, a to je da je dopremanje oružja zapravo unosan biznis za SAD. I sada vidimo da se Tramp vrlo voljno odlučio da omogući dostavljanje američkog oružja koji bi neko drugi platio, tačnije Evropa i Kanada, i tako se pokazao kao neko ko ne blefira kod Rusa. Sklon sam utisku da to nije mnogo uznemirilo Kremlj, i da taj potez neće mnogo promijeniti njihove planove da rat u Ukrajini svedu na rovosku borbu mrcvarenja, u kojem pobjeđuje onaj koji najduže ostane na bojnom polju. I Kremlj uspijeva da utiče na narativ, u onoj mjeri u kojoj svode sadašnji rat na ekonomske gubitke, odnosno neiskorišćavanje ekonomskih potencijala od trgovinske razmjene SAD i Rusije, a to je nešto što je i te kako relevantno za Trampovu administraciju. Dakle, sve se svelo na kontrolu narativa, ko je u stanju da Trampu predstavi razloge zbog kojih bi on bio na pravoj strani istorije.
Veoma je važno pozivanje na odgovornost svih populističkih lidera na Balkanu koji jedno govore u Briselu, a drugo u svojim zemljama
POBJEDA: Balkan nije u fokusu američke administracije i posljedice toga su vidne u svakoj zemlji regiona. Kako slabi pomoć i podrška SAD drugi, poput Rusije, preuzimaju primat. Da li ovo znači da region trajno ostaje predvorje EU?
VUKOVIĆ: Preformulisao bih pitanje, upravo odgovorom da se ne radi o preuzimanju već o konsolidaciji primata. Koliko god je indisponirana dešavanjima u Ukrajini i međunarodnom izolacijom kojom je pogođena, Rusija vrlo vješto i dalje koristi uspostavljenu infrastrukturu svoje oštre moći na Zapadnom Balkanu. I sad je veoma važno isticati da je na donosiocima odluka da pokažu da su spremni da se tome odupru, nije dovoljno da se to samo očekuje nakon poruka iz Brisela ili drugih glavnih gradova Evrope.
Preporučeno
Veoma je važno pozivanje na odgovornost svih populističkih lidera na Balkanu, koji jedno govore u Briselu, a drugo u svojim zemljama. Insistirati da pojasne svoje stavove, insistirati na preciznim odgovorima, insistirati da se politika ne može voditi partijskim saopštenjima i Tviter objavama. Dakle, vraćam se na početak intervjua, sve se svodi na uvođenje prakse odgovornosti u politici, za sve izgovoreno, urađeno i obećano. Rusija vješto manipuliše narativom upravo jer znaju da niko od njihovih saveznika i poštovalaca neće biti pozvan na bilo kakvu odgovornost.
Video