To je, u intervjuu za Pobjedu, kazao koordinator nekadašnjeg Pokreta za nezavisnu evropsku Crnu Goru i aktuelni izvršni koordinator Građanske inicijative „21. maj“ Rade Bojović. Jedan od ključnih ljudi koji su dali sebe kako bi građanima pokazali vrijednosti i značaj izglasavanja državne samostalnosti, prisjetio se kako su svi „bili odlučni u potrebi da se Crna Gora konstituiše kao nezavisna i proevropska država“.
POBJEDA: Kako ste vidjeli Crnu Goru neposredno prije referenduma za njeno osamostaljenje 21. maja 2006. godine, a kako je vidite danas?BOJOVIĆ: Crnogorsko društvo je pred referendum bilo snažno podijeljeno u vezi sa državotvornim pitanjem, ali se kod većine građana osjećao zanos i vjera u obnovu nezavisne države. Vladajuće stranke, dominirajući dio civilnog društva i privrednog sektora, bili su odlučni u potrebi da se Crna Gora konstituiše kao nezavisna i proevropska država i nije bilo dileme da je postavljeni cilj ostvariv i dostižan. Tome je presudno doprinijela i činjenica da su se sve razlike i diobe unutar suverenističke politike potisnule u drugi plan čemu je naročit doprinos dao objediniteljski Pokret za nezavisnu evropsku Crnu Goru. Nijesam sumnjao da ćemo uspjeti i da će Crna Gora postati međunarodno priznata država.
S druge strane, nakon 19 godina od nezavisnosti, Crna Gora se danas suočava sa razočaranom javnošću i činjenicom da su bivši suverenisti i dio bivših unionista nezadovoljni stanjem u državi i društvu. Suverenisti nijesu očekivali da će njihovi politički predstavnici u znatnoj mjeri proćerdati data obećanja i predati vlast partijama koje su, ili protivnici nezavisnosti ili su nedorasle da vode državu. Unionisti koji nijesu dio aktuelnih partijskih šema ili koji su imali otklon prema nezavisnosti zbog devijacija predreferendumskih vlasti, uvidjeli su da smjena DPS-ovog režima nije donijela bolju i drugačiju vlast. Međutim, uprkos sadašnjim prilikama, postoje i tekovine 21. maja koje su neupitne i ohrabrujuće. Znatna većina građana danas podržava samostalnu, demokratsku i proevropsku državu, pri čemu i državni simboli imaju dominirajuću podršku najšire javnosti.
POBJEDA: Nakon proglašenja nezavisnosti, što ste smatrali najvećim izazovima za budućnost Crne Gore?
BOJOVIĆ: Isto što i danas. Potrebna je izgradnja građanske demokratije, pravne i sekularne države, što brže učlanjenje u EU, stvaranje sposobnih i suverenih institucija, kreiranje produktivne tržišne ekonomije i preduzetničkog društva, razvoj humanog radnog okruženja i održivih socijalnih usluga, kao i prioritetan značaj obrazovanja, kulture, nauke, sporta i zdravstva. Takođe, nužno je afirmisanje i zaštita kolektivnih identiteta i posvećenost kulturi sjećanja zasnovanoj na državnoj tradiciji, antifašizmu i postjugoslovenskom otporu velikosrpskoj i ratnoj politici koja je devedesetih godina iskompromitovala Crnu Goru.
POBJEDA: Greške su neminovne, ali za koju smatrate da je bila ključna i promijenila pravac razvoja Crne Gore? Koju šansu smo propustili, a što zanemarili?
BOJOVIĆ: Istorijsko propadanje Crne Gore počelo je nakon Prvog svjetskog rata i velikosrpske okupacije. Tada je izgubljena država, zabranjen je crnogorski nacionalni i kulturni identitet, ugašena autokefalna crnogorska crkva i Crna Gora svedena na siromašnu, progonjenu i zapostavljenu provinciju unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Državna, nacionalna, ekonomska i kulturna obnova Crne Gore je počela tek nakon Drugog svjetskog rata, što dugujemo crnogorskim komunistima i partizanima, i antifašističkom jugoslovenskom pokretu.
Socijalistička Crna Gora, zahvaljujući činjenici da je bila republika unutar SFRJ, predstavljala je značajan modernizacijski iskorak nezavisno od svih manjkavosti i ograničenja. Međutim, crnogorski komunisti nijesu razumjeli značaj crkvenog pitanja, dok su nacionalno i državno pitanje tretirali više formalno, a manje sadržinski. To je bila krupna greška koja je dovela do sloma Crne Gore 1989. godine. I ovoga puta je Crna Gora predata na pladnju velikosrpskoj politici, što je dovelo do njenog sramoćenja tokom nasilnog raspada Jugoslavije.
Polovični oporavak crnogorskog društva trajao je sve do obnove nezavisnosti, da bi se suverenistička politika koju je predvodio konvertitski, kleptokratski i vlastohlepni DPS pokazala pogrešnom i razočaravajućom. Umjesto suštinske posvećenosti evropskim integracijama, pravednom društvu, građanskoj demokratiji i vladavini zakona, kao i razvoju institucionalnih javnih politika koje bi slabile velikosrpski politički i crkveni uticaj, Đukanovićev DPS, njegovi sateliti i konformistički saveznici gurnuli su Crnu Goru u naručje Vučićevom režimu, kao i domaćim populistima i diletantima. To je i razlog što će, kao i devedesetih godina, Crna Gora ponovo proći kroz duže razdoblje krize, lomova i lutanja. Ipak, ne sumnjam da će se i nakon ovog zasluženog iskustva naša država konsolidovati i da će na vlast doći nove političke snage koje će nastaviti tamo gdje su započeli reformisti, liberali i socijaldemokrate prije više od tri decenije.
POBJEDA: Tokom svih ovih godina, kako biste opisali ključne ljude koji su oblikovali Crnu Goru, njenu političku, društvenu i kulturnu stvarnost?
BOJOVIĆ: Rekao bih nekoliko rečenica o dvojici ključnih, nesumnjivo inteligentnih, etici nesklonih i višedecenijski povezanih ličnosti. Radi se o bivšem predsjedniku i premijeru Milu Đukanoviću i pokojnom mitropolitu Srpske pravoslavne crkve Amfilohiju Radoviću.
Đukanović je primjer konvertitskog i pragmatičnog političara koji je presudno bio posvećen vlasti i ličnom interesu. Na vlast je došao na talasu velikosrpske politike Slobodana Miloševića koju je podržao tako što je okrenuo leđa socijalističkom rukovodstvu koje ga je protežiralo kao
komunističkog omladinca. Vlast je zadržao tako što je kasnije okrenuo leđa Miloševiću, postao lojalista Zapada i spasonosno podržao suverenističku ideju koju je prethodno progonio. Bio je na čelu vodeće vladajuće partije tokom osamostaljenja Crne Gore i samim tim je lično najzaslužniji za uspješan ishod referenduma. Nakon nezavisnosti, vodio je autoritarnu politiku u čijem središtu su bili njegovi lični i familijarni interesi, interesi njemu bliskih ljudi i monopolski položaj DPS-a. Predugo je bio na vlasti, tako da je sve što je dobro uradio prekrila sjena nepravednog i kleptokratskog režima kojim je upravljao. Sa Amfilohijem je zajedno jurišao na Dubrovnik, decenijama trgovao, kalkulisao, razmjenjivao međusobne koristi, očekivao od njega nemoguće i na kraju se preigrao u toj višedecenijskoj igri moći.
Što se tiče pokojnog mitropolita, on je došao iz Banata u Crnu Goru sa zadatkom da promoviše velikosrpski nacionalizam, rehabilituje kolaboracionistički četnički pokret, osporava političku samobitnost Crne Gore i preko crkve posrbljuje Crnogorce. Podržavao je antijugoslovensku, beogradsku osvajačku i zločinačku politiku, nikada nije prihvatio suočavanje sa pogubnim bilansima srpskog šovinizma, dok je prevashodno zahvaljujući DPS-ovom režimu od eparhija SPC u Crnoj Gori stvorio paradržavnu vjersku zajednicu koja je uzurpirala i crnogorsku sakralnu imovinu. Nakon nezavisnosti, otkrio je mogućnost da podstakne udaljavanje crnogorskih eparhija od beogradske patrijaršije.
Stvorio je, faktičku, personalnu i djelimično crkvenu autonomiju unutar SPC i pobudio sumnje kod beogradskog političkog i klerikalnog vrha u krajnje namjere. U povoljnim spoljnim okolnostima i zahvaljujući greškama Đukanovićeve politike, predvodio je tzv. „litijaški pokret“ koji je doveo do smjene vlasti u Crnoj Gori. Pokazao se kao ličnost koja je u lukavstvu, taktiziranju i trgovačkom nervu bila dostojan takmac Đukanoviću. Nakon njegove smrti, sve što je gradio, želeći da ne bude ritualni arhiepiskop u podaničkom krugu beogradske patrijaršije, poništeno je i izbrisano.
Konačno, iza Đukanovića je ostala država koja će preživjeti njegovo negativno nasljeđe, iza Amfilohija je ostala Mitropolija koju je Sinod SPC odmah srozao, tim prije što se i njemu omaklo da nedugo prije smrti kaže da je Crnogorska crkva ipak bila autokefalna.
POBJEDA: S obzirom na to da se Crna Gora danas uglavnom vezuje za nelegalne aktivnosti u različitim oblastima, postoji li način da ona ponovo postane respektabilna u regionu, ali i na međunarodnom nivou?
BOJOVIĆ: Ne vezuje se Crna Gora samo danas za nelegalne aktivnosti, već se za kriminal i korupciju vezuje od raspada Jugoslavije. Pritom, ne mislim da je postjugoslovenska Crna Gora ikada bila respektabilna u regionu, još manje na međunarodnom nivou.
Crna Gora je samo u vrijeme otklona od Miloševićeve zločinačke politike ostavljala utisak boljeg dijela državne zajednice kojoj je pripadala, dok je nakon nezavisnosti brzo prokockala šansu da postane država koja bi se distancirala od svog postjugoslovenskog nasljeđa i ujedno gradila kao antikoruptivno i na vladavini zakona utemeljeno političko društvo. Tako da je pitanje državne respektabilnosti nešto što ćemo tek morati graditi u budućnosti.
POBJEDA: Može li se bilo šta promijeniti do obilježavanja 20. godišnjice nezavisnosti Crne Gore?
BOJOVIĆ: Teško je očekivati skore promjene, imajući u vidu što sve vezuje sadašnju nesposobnu i agenturnu vlast i znajući na šta liči opozicija čiji je stožer i dalje Đukanovićev DPS. Jedini način da se ubrzaju promjene jeste formiranje autonomne i iskrene proevropske, građanske i multietničke društvene snage, koja bi na promišljenoj i dugoročnoj političkoj platformi počela da demontira aktuelni partitokratski poredak i posveti se obećavajućoj državi. Formiranje te snage je moguće samo izvan aktuelne političke klase.
Crna Gora je od 1918. podijeljeno društvo
POBJEDA: S obzirom na iskustva iz XX vijeka, od gubljenja samostalnosti do učešća u brojnim ratovima, što je Crna Gora uspjela da sačuva?
BOJOVIĆ: Crna Gora je od 1918. godine podijeljeno društvo. Jedan njen dio se trudio da je svede na geografski pojam i podredi tuđim interesima, drugi njen dio je bio patriotski, politički i državotvorno samosvjestan.
Zahvaljujući pregalaštvu, naporima i stradanjima najboljeg dijela Crne Gore, nakon svih istorijskih previranja i posrnuća, danas ipak imamo političku zajednicu koja će uspjeti da opstane kao ustavna država i republiku koja će postati članica EU.
U perspektivi će iščiliti podjele iz prošlog vijeka i Crna Gora će se formirati kao reintegrisano društvo posvećeno budućnosti.
Građani već decenijama nemaju ista prava
POBJEDA: Da li danas sve vjerske zajednice imaju ista prava u Crnoj Gori? Takođe, da li svi građani imaju ista prava?
Preporučeno
BOJOVIĆ: Danas u Crnoj Gori imate SPC kao privilegovanu vjersku zajednicu koja zastupa interese tuđe države, opstruira evroatlantsku orijentaciju Crne Gore i ujedno je dio vlasti u Crnoj Gori, dok su ostale vjerske zajednice manje ili više potisnute. Što se tiče građana, suvišno je i konstatovati da nemaju ista prava, niti su ih imali prethodnih decenija.
Video