Piše: Srđa Pavlović
Ta suština se, mislim, može sažeti u sljedećih sedam tačaka: 1) Ovakvo pismo nije unikatan zahtjev upućen Beogradu, jer je sličnih apela bilo i ranije; 2) Ne iznenađuju ton i sadržaj pisma, jer se radi o ponavljanju nacionalističkih vizura Crne Gore i njenih građana; 3) Autori sebe projektuju kao predstavnike, čuvare i njegovatelje raznovrsnih elemenata nacionalnog i kulturnog bića Srba u Crnoj Gori; 4) Ponavlja se narativ o poslovičnoj žrtvi (Srbi u Crnoj Gori) nesretnih istorijskih okolnosti kao i narativ o izdaji od strane onih političara kojima se vjerovalo; 5) Ova ponavljanja pokazuju da se, kada su u pitanju aspiracije srpskih nacionalista, politička stvarnost u Crnoj Gori vrlo malo promijenila u posljednje tri decenije; 6) Protekle dvije godine vlasti kleronacionalističke vlade koju je omogućila i u životu održavala Ura su rezultirale daljim intenziviranjem i radikalizacijom ovih nacionalističkih aspiracija; 7) Politička stvarnost se nije promijenila ni kada je u pitanju institucionalna utemeljenost i uokvirenost crnogorskog identiteta i kulturnog izraza na kojem on počiva. Ta utemeljenost i uokvirenost jos uvijek slabe, a na suverenističkom partijskom pazaru crnogorski identitet i kulturni izraz se još uvijek tretiraju kao politički veoma upotrebljiva roba.DVOSTRUKA MUKA
Sudeći po prvoj dramatičnoj rečenici, autori ovog apela su, kao što to i dolikuje dobrovoljnim trudbenicima za kolektivno dobro ugroženog srpstva, savjesnim, i požrtvovanim baštovanima i čuvarima pravoslavnog srpskog suštestva, bili ,,prinuđeni“ da se ovako obrate političkom lideru svih Srba i predsjednici njegove vlade. Njih je, kao predstavnike ,,nepriznatog naroda“, na ovaj akt pismenog izliva nacionalističkih frustracija i očajanja prinudila dvostruka muka.
Prvo, radi se o nepodnošljivom teroru države koja se bazira na građaninu; o asimilatorskoj želji države koja Srbe nastoji da ,,pocrnogorči“ u skladu s Ustavom koji ne diskriminiše po etničkoj, vjerskoj, nacionalnoj, polnoj ili nekoj drugoj osnovi; o škrtoj državi koja omogućava i punoruko pomaže osnivanje i rad asocijacija i organizacija što baštine različite vjere, kulture, tradicije, i različite socijalne matrice; o teroru države koja nije nacionalna i, što je za potpisnike ovog apela očigledno najbolnije – države koja nije srpska.
Drugo, oni se osjećaju prevareni i izdani od partija i političara koji figuriraju kao predstavnici srpskog glasačkog korpusa u Crnoj Gori, pa se nadaju da će predsjednik Srbije, premijerka Brnabić, ali i nepomenuti primalac ovog pisma – patrijarh Crkve Srbije Porfirije – biti voljni da svoje političke, vjerske, i finansijske petokolonaše u Crnoj Gori dovedu u red, i podsjete ih na to što je konačni cilj njihovih mobeničkih napora. Jauci ugroženih i izdanih srpskih trudbenika koji pišu ovu sitnu knjigu grijehova građanske i multikulturne države Crne Gore koja stremi ka članstvu u EU će zasigurno imati odjeka.
Čini se da poslovično osjetljiv politički njuh nije izdao lidera DF, koji je odmah s ushićenjem proglasio potrebu da se svi okupe ,,pod jednom kamilavkom“. Da li će se to okupljanje desiti ,,dogodine u Prizrenu“, kako bi želio jedan od potpisnika, u pećini nadomak Ostroga u kojoj je skončao dio štaba Pavla Đurišića, u pljevaljskoj opštini nadomak regiona takozvane muslimanske Bukovice i s pogledom na imanja s kojih su 1993. godine otjerani vlasnici, ili na Jezerskom vrhu kako to sanja mitropolit Joanikije, ostaje da se vidi.
TRI STRUKA LAŽI
Autori su ovu tanušnu knjigu-optužnicu pisali na poslovičnom epskom koljenu koje drhti u panici od projektovane i pažljivo isplanirane asimilacije što prijeti da zanavijek strukturno promijeni nacionalni, vjerski i jezički kod onih Srba koji se, uprkos poražavajućoj stvarnosti, još uvijek nadaju da će za života moći da uživaju sve blagodeti etnički čiste i homogene Velike Srbije. Baš kako je tu rajsku baštu zamišljao ideolog četničkog pokreta i osuđeni kolaboracionista sa njemačkim okupatorskim snagama, Stevan Moljević, u svom pamfletu ,,Homogena Srbija“, napisanom u Crnoj Gori 30. juna, 1941. godine.
Drugi paragraf sadrži trostruku laž i jednu istorijsku manipulaciju. Njime se takođe jasno definiše jedna od svrha ove javne intervencije srpskih nacionalista u Crnoj Gori.
Prvi struk laži se ogleda u tvrdnji da su prošli parlamentarni izbori utvrdili većinsku volju građana kao apsolutnu kategoriju. Ako pogledamo izborne rezultate i procentualna dostignuća političkih partija koje su na njima učestvovale, jasno je da se ne može utemeljeno govoriti o ,,većini“ na način na koji to čine autori ovog pisma, ali se može i treba govoriti o postizbornim računicama i koalicijama koje su proizvele vladu pod nominalnim predsjednikovanjem Zdravka Krivokapića.
Drugi struk laži se odnosi na tvrdnju da je izborni rezultat bio primarno, ako ne ekskluzivno, usmjeren ka stvaranju uslova za ,,promjenu višedecenijskog poništavanja identiteta srpskog naroda u Crnoj Gori“. Iako je moguće da su se organizatori litija i dio učesnika nadali takvom ishodu, istina, kada su u pitanju tvrdnje autora ovog pisma, je mnogo kompleksnija.
Naime, izborni rezultat iz septembra 2020. je pokazao mnogo stvari kao što su snaga koju na političkom terenu ima Crkva Srbije; politička servilnost DF-a prema Crkvi Srbije i Vučićevoj administraciji; politički oportunizam Ure, nedostaci i greške koje je DPS ponavljala tri decenije; pogrešna procjena političkih suparnika DPS koju je napravilo partijsko rukovodstvo; želja građana da makar-kako zaustave slobodni pad u grotlo korupcije, nepotizma i partitokratije.
Naravno, ne smijemo zaboraviti ,,poništavanje identiteta“. Ovaj komentar predstavlja poluistinu, jer ne otkriva: čiji identitet je poništavan i još uvijek se poništava? Poništavanje crnogorskog identiteta je bilo svakodnevno (i ono ne prestaje); bilo je i ostalo agresivno, umotano u zastave druge države i namirisano tamjanom Crkve Srbije, a potom začinjeno cinizmom i oportunizmom Ure.
Konačno, laž trećeg struka se odnosi na rezultat referenduma o crnogorskoj nezavisnosti, jer autori ovog pisma tvrde da se radilo o ,,nasilnom“ izdvajanju Crne Gore iz državne zajednice. Ova treća laž je istovremeno i manipulisanje istorijskim događajem i činjenicama koje se odnose na taj događaj.
U ovoj tački se pokazuje osnovna ideološka matica kojom splavare potpisnici ovog apela i njihovi istomišljenici: nepriznavanje državne suverenosti i nezavisnosti Crne Gore. Oni se čak ni ovdje nijesu mogli uzdržati od vrijeđanja svih koji svoj etnički, kulturni i nacionalni identitet osjećaju, doživljavaju, vide, promišljaju, i definišu kao crnogorski, kao i onih koji su vjernici CPC, ili su ateisti. To je razlog upotrebe termina Montenegrini, koji je u pismu stavljen u zagradu.
IMPERIJALNA LOGIKA
Jedna od brojnih svrha ove pisane intervencije je da se kroz raznovrsne mehanizme pritiska iz Beograda na aktuelnu crnogorsku vlast i srpske političke predstavnike isposluje ustavna promjena koja bi, de facto, promijenila Ustavom određen karakter Crne Gore kao države građana, a kojom bi Srbi obezbijedili dominantnu ustavnu poziciju kao konstitutivni narod.
Ista logika i namjera su motivacija za problematizovanje ustavne pozicije srpskog jezika. Takva ustavna promjena bi, kako tvrde autori ovog pisma, srpskom narodu u Crnoj Gori otvorila put ,,snažnog kulturnog i ekonomskog povezivanja sa svojim sunarodnicima u Republici Srpskoj i Republici Srbiji“.
Uprkos tvrđenjima i ocjenama koje papir jedva može da podnese, kako što su nedvosmislene manifestacije ekspanzionističkog nacionalizma, negiranje državne suverenosti i nezavisnosti Crne Gore, nepriznavanje i ismijavanje crnogorskog nacionalnog i kulturnog identiteta, autori ovog pisma su smogli hrabrosti da kažu kako njihova očekivanja ,,nijesu usmjerena ka bilo kakvoj dominaciji“, nego da oni insistiraju na poštovanju univerzalnih standarda o slobodi i jednakosti?!
BRATSKA NOVČANA POMOĆ
Ovakva izjava je divan primjer iskorištavanja koncepata slobode i jednakosti u društvu kako bi se lažno predstavila želja upravo za onim što potpisnici negiraju – hegemonom dominacijom u Crnoj Gori. Koncepti slobode i jednakosti su ovdje slab zaklon za omnivorske apetite koje budi atavistička strast srpskog nacionalizma.
Prava i najvažnija svrha ovog pisma postaje očigledna nakon što se pročita posljednja rečenica, odnosno posljednji dio te posljednje rečenice: ,,Od vas molimo i očekujemo svaku vrstu pomoći kroz intenziviranje bilateralnih odnosa sa Crnom Gorom na ostvarivanju legitimnih prava i potreba srpskog naroda, a do tog vremena i po mogućnosti nastavak materijalne pomoći kako bi se u Crnoj Gori očuvale kulturne, naučne i medijske organizacije srpskog naroda“.
Tek na kraju ove nacionalističke tužbalice saznajemo da je novac ona pokretačka energija što motiviše i animira sve djelatnosti ovih nacionalnih trudbenika.
Preporučeno
Sve ostalo je šarena laža za naivne.
Video