Vojinović je dodao da crnogorski političari i intelektualci treba da učine krajnje napore i sve što mogu da „ubijede zajednice Albanaca, Bošnjaka i Hrvata da skupa, smireno i hladnih glava propratimo najnovija dešavanja na političkoj pozornici Crne Gore“.
“Naročito je to važno zbog toga što se računalo i računa na našu eventualnu neslogu. A ako bi se među ovim etnosima dogodio i nekakav nesporazum, onda bi destruktivne snage bile nadomak cilja”, tvrdi Vojinović.
STANDARD: Kako komentarišete izjavu ministra pravde Vladimira Leposavića o nepriznavanju genocida u Srebrenici, zbog koje je premijer zatražio njegovu smjenu?
Vojinović: Mislim da gospodin Leposavić obavlja posao zbog koga je imenovan. Svi mi koji smo dio određenih akademskih skupina izvan regiona, u prilici smo da se ovih dana usljed transfera blama nastalog zbog riječi koje su izgovorene sa te zvanične adrese u Crnoj Gori, aktiviramo u dijelu kontrole štete koju se izjave prouzrokovale na terenima đe žive i rade naše kolege i prijatelji. No, nije do gospodina Leposavića, za ovu smo situaciju direktno odgovorni svi mi, a toga se i sam stidim, koji smo dozvolili da ministar pravde u Vladi naše zemlje može sebi da priušti luksuz sljepila nad genocidom u Srebrenici. Kad bih bio u prilici, objasnio bih i njemu, kao što to objašnjavam i prijateljima iz Srbije, da se srpskoj naciji i Republici Srbiji ne čini nikakva usluga ako se žmuri nad genocidom. Uostalom, bolje je od mene to objasnio Milan Protić, koji je svojevremeno tvrdio da je genocid u Srebrenici nanio trajnu ljagu na časnu istoriju srpskoga vojnika. Dodao bih samo da je to slučaj i sa okupacijom Crne Gore po svršetku Drugog svjetskog rata.
STANDARD: Na šta mislite kad kažete da ministar Leposavić obavlja posao zbog lkoga je imenovan?
Vojinović: Mislim na to da je ugled Crne Gore pred komšijama poljuljan. Nakon bezumlja na početku raspada SFRJ, odnosno epizoda iz vremena agresije na Hrvate sa teritorije Dubrovnika, ili epizoda sa deportacijama Bošnjaka, Crna Gora je smogla snagu da uspostavi veze sa komšijama i postane dom za sve nevoljnike koji su u njoj tražili spas. A snaga Crne Gore je upravo u multietničkoj slozi. Kad danas pogledamo to na šta je usmjerena izjava gospodina Leposavića lako ćemo zaključiti da je meta multietnička sloga. Jednostavno je, ne priznate žrtvi da je bila žrtva i eto – jedna nacija više ne drži do vas. Jasno je kako to funkcioniše.
STANDARD: Kako komentarišete izjavu predsjednika Tuzi Nika Đeljošaja o budžetu za tu opštinu?
Vojinović: Pa upravo, to je izjava jednoga nacionalnog političkog prvaka u kontekstu zaštite etnosa. Želim da skrenem pažnju javnosti, naročito onoga dijela našeg multietničkog društva koga predstavljaju časni Albanci i Albanke, na sadržaje koji se ovih dana mogu uočiti na društvenim mrežama. Tako, recimo, jedan video uradak prikazuje Kosovo s kraja devedesetih godina. Taj film obiluje scenama terora nad albanskim življem od strane osoba koje su u uniformama Vojske Jugoslavije i koje, zamislite, pjevaju crnogorske narodne pjesme. Bilo bi kobno po mir i sklad na ovim prostorima da se, usljed promjene političkoga državnog kursa zaboravi da na to da u Crnoj Gori postoje dvije Crne Gore. Jedna je ona koja, evo, vrata zatvara, ali je druga, značajnija, ona koja ih je vazda otvarala. Predstavnici te Crne Gore, Crne Gore jednoga Radovana Zogovića, sudbinu će i sve volje i nevolje dočekivati u zagrljaju s braćom.
STANDARD: Kako sačuvati budućnost Crne Gore?
Vojinović: Neću ništa novo reći ako iznesem stav, ali ujedno i očekivanja velikoga broja ljudi, da je Crnoj Gori neophodno formiranje jedistvenoga političkog bloka, koji bi okupio sve državotvorne, parlamentarne i vanparlamentarne političke subjekte, kao i nevladine organizacije, koje su bile u frontu za obnovu suvereniteta, ili kojima je nezavisna, građanska Crna Gora temeljno programsko načelo. Pri tom mislim na formiranje političke formacije u kojoj bi se prije bilo kakvih izbora znao raspored potencijala. Takav čin podrazumijeva i podnošenje političke žrtve na oltar suvereniteta. A, razumije se, najveću žrtvu mora i treba da podnese onaj koji najviše može da da. Pred nama je lak izbor, ili ćemo da svoje partijske identitete ljubomorno čuvamo i nastavimo da svjedočimo nestanku Crne Gore, ili ćemo da se ujedinimo i omogućimo pravo svima da svoje identitete u punoj mjeri ostvaruju u građanskoj, multietničkoj Crnoj Gori.
