Svjedočili smo nesvakidašnjem obratu na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik je uspio isposlovati ukidanje američkih sankcija svojim savjetnicima, ali ne i sebi, a nedugo nakon svega i NSRS je ukinula sve sporne protuustavne zakone pa čak i onaj o djelovanju visokog predstavnika Schmidta na teritoriji bh. entiteta Republika Srpska. Kako komentirate ovakav obrat i što mislite da je uzrok svega?
-Možda nisam u pravu, ali ne vjerujem da su Dodikovi suradnici doista izbjegli američke sankcije, a pogotovo ne vjerujem da se to dogodilo zahvaljujći lobistima koje je plaćao Milorad Dodik. Krugu ljudi iz Dodikova okruženja, onima koji su bili tehnički serviseri te vlasti, samo je suspendiran dio sankcija, i to iz pragmatičnih razloga – u toku je proces tranzicije, valja mirno provesti izbore za novog entitetskog predsjednika i prenijeti ovlasti na novoizabranoga, pa je dobro da krug na koji se tehnički oslanjao Dodik bude izuzet iz dijela sankcija, i da se tako mogu održavati kontakti s njima.Sjetimo se prošle velike tranzicije vlasti u manjem entitetu. Tada je u postkaradžićevskoj tranziciji posao osobe koja osigurava koliko-toliko miran prijenos vlasti pripao Biljani Plavšić. Dok je obavljala taj posao prijenosa vlasti, s njom su komunicirali predstavnici međunarodne zajednice, ali nakon što je tranzicija završena, ona se našla u situaciji da se uoči s ratnim zločinima što ih je počinila. Unatoč tome što je neko vrijeme bila izuzeta od međunarodne izolacije, suočila se i sa procesom pred ICTY, i s odsluženjem kazne. Naravno, ta je kazna u ovoj situaciji bila vjerojatno nešto blaža nego što bi inače bila, kaznu je služila u silno povoljnim uvjetima, ali u privatnost je otišla kao osuđena ratna zločinka, koja je odslužila kaznu, a ni danas ne može iz Beograda putovati po svojoj volji.
Posljednih dana bilježimo oštre reakcije članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović, nakon što je otkriveno da su njoj i Ani Trišić Babić, v.d. entitetskoj predsjednici, za vrijeme razgovora s Trumpovim ljudima u Washingtonu oduzeti mobilni telefoni. Cvijanovićka je pokušala sve demantirati, ali čini se da joj to nije uspjelo. Neki analitičari spominju i „deal“ s Amerikancima o povlačenju Milorada Dodika iz politike, no što će na te dogovore s Amerikancima reći Dodikovi „prijatelji“ iz Kremlja?
-Malo je vjerojatno da je gospođi Cvijanović fizički bio oduzet mobitel, ali je sasvim sigurno da se sa svog mobitela nije mogla priključiti na američke GSM mreže. Naravno da je u situaciji osjetljivih pregovora sjajna diplomatska tehnika da se one s kojima se razgovara drži u svojevrsnom „tunelu”. Uostalom, zašto su se pregovori o kraju rata u BiH odvijali u vojnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu. Balkanski sudionici pregovora tamo su bili u takvom tunelu, bez mogućnosti komunikacije s podređenima, izolirani.
I gospođa Cvijanović je jedna od tih kojima su američke sankcije suspendirane, ali ne i ukinute, jer je bilo praktično da se s njom razgovara u Washingtonu. Koliko god se ona ritualno bila klela na vjernost voždu iz Laktaša, bilo je jasno da je Dodik nije bio spreman pustiti u taj „washingtonski tunel” bez permanentne kontrole, a kontrolor joj je bila gospođa Trišić. Sjećate se koji su silni manevri sa njenim žurnim zapošljavanjem u Predsjedništvu i izjavama o tome kako u delegaciji odlazi bez plaće i honorara, bili potrebni da bi gospođa Trišić mogla otići kao pratilja-nadzornica gospođe Cvijanović. Očito je bilo još nešto, nakon njihova povratka iz SAD, retorika Milorada Dodika se preko noći promijenila.
Cvijanović je očito preuzela listu obveza, što ih valja provesti, ako Dodik želi izbjeći ozbiljnije suočavanje s pravosuđem nego što je bilo ono nakon kojeg je prihvatio i otkupio jednogodišnju zatvorsku kaznu. Dodik je priznao legalnost izbora, kandidirao čovjeka za kojeg se nada da će mu biti lojalan za novog entitetskog predsjednika. Posve očekivano je bilo da entitetska skupština nije za skrbnika nad institucijom entitetskog predsjednika ovlastila gospođu Cvijanović, kojoj Dodik ne vjeruje, nego gospođu Trišić, u koju još ima potpuno povjerenje.
Skupština je povukla sporne zakone, Dodik je na korak od potpunog odlaska u privatnost (mora se još povući s mjesta šefa političke stranke, ali njegovi stranački drugovi će ga se brzo odreći, kad shvate da stranka ne može računati na javno financiranje, tako dugo dok joj je on predsjednik). Sve ono što je obilježilo inaćenje Dodika međunarodnoj zajednici, sve njegovo „preskakanje crvenih linija” sada je poništeno.
Američka diplomacija je pokazala da i dalje zna djelovati pragmatično i efikasno, a za Europsku uniju je to sasvim sigurno golemo olakšanje. Rusiju nitko ništa ne pita o procesima u BiH. Oni iz bosansko-hercegovačkih političkih elita, koji su bili spremni tražiti savjet i razumijevanje u Ambasadi Rusije, sad jasno mogu vidjeti koliko je to pogrešna odluka. Uostalom, Dodik Rusiji i Putinu nikad nije bio važan. Rusija nikad nije ozbiljno financijski podržala njega i njegovu vlast u Banja Luci, nego se s njim poigravala i nadala se da uz pomoć lutka Dodika uzrujava Europsku uniju i SAD. Sad, kad se američka diplomacija uključila u rješavanje BiH krize i kad su Amerikanci pokazali da su jednako „hladni” kao i nekada, Dodik više nikome ne treba. A i on sam zna da je najgora kletva koja ga može dostići to da bude primoran ostatak života provesti u Putinovom zoološkom vrtu, naselju Barviha, u kom danas živi Asad, a umrli su Mira Marković i Veljko Kadijević.
Znakovite su reakcije iz Beograda. Dok bivši šef BIA-e a danas senator RS-a, Aleksandar Vulin, javno i oštro kritizira poteze vlasti u bh. entitetu RS, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić mudro šuti. Što mislite da se krije iza ovakvog poteza službenog Beograda?
-Ne treba precjenjivati beogradskog autoritarnog vladara Vučića. Njegova šutnja nije izraz neke novootkrivene mudrosti, nego posljedica bespomoćnosti. Vulin je agent provokator ruskih obavještajnih službi i njegova gnjevna reakcija na Dodikovo brisanje svih tragova provokacija iz prethodnog razloga, svih tih „preskakanja crvenih linija”, dio je političke strategije Rusije. Položaj gospodara Vučića je međutim, drukčiji, na njega se sve obrušilo: staje proizvodnja u rafineriji u Pančevu, rezerve naftnih derivata mogu potrajati još mjesec, možda dva, od nove godine Srbija više ne može izvoziti električnu energiju (ako je uopće bude imala za izvoz) zbog ekoloških taksi, stupaju na snagu kvote za čelik i aluminij, američke carine već onemogućuju izvoz u SAD, dramatično opadaju strane investicije, a firme koje su u proteklom razdoblju otvarale pogone u Srbiji sve se češće povlače, a zaposleni radnici gube posao.
Stopa rasta već u ovoj godini u Srbiji dramatično pada, a iduće godine će vjerojatno biti još niža. Proračun je sve teže držati, sve su veći problemi s državnim investicijama. A pritom je pred vratima 1. novembar, godišnjica pogibije šesnaestoro ljudi u Novom Sadu, žrtava korupcije Vučićeva režima, pri čemu režim ne zna što ga čeka, što mu studenti spremaju. U takvim okolnostima Dodikovi potezi nisu prva Vučićeva briga, a sudbina dojučerašnjeg prijatelja posve mu je irelevantna. Naravno, to ne znači da Vučić neće utjecati na tijek izbora za entitetskog predsjednika i da mu je cilj zadržati visok stupanj kontrole u manjem entitetu, možda s akterom koji će biti još više podložan kontroli iz Beograda.
Jasno je da će Vučić pokušati trgovati svojim utjecajem u onome što naziva „Srpskim svijetom”, kako bi poboljšao svoju poziciju u odnosu na EU i SAD. Jasno je da su BiH i Crna Gora kolateralne žrtve ove situacije. Ako zanemarimo činjenicu da je velik dio političke elite i u manjem BiH entitetu, i u Crnoj Gori izravno izložen ucjeni režima iz Beograda, racionalna politika i u BiH i u Crnoj Gori morala bi shvatiti da ovisnošću o Beogradu u današnjim okolnostima nije moguće osigurati bilo kakve „pozitivne eksternalije”, štoviše, da je to jasan put prema političkoj izolaciji i ekonomskom propadanju.
U susjednoj Srbiji već se osjete američke sankcije Naftnoj industriji Srbije. Iako se ne nazire konačno rješenje naftne krize u Srbiji, ali i u BiH gdje posluje ruski Gazprom, čini se da je na pomolu i plinska kriza nakon odluka iz Bruxellesa. Zanimljivo je kako više ni u režimskim medijima u Srbiji nema hvalospjeva na račun „srpske braće u Rusiji“ i „Trumpu, Srbinu“. Jesu li Amrikanci zbilja odlučili „pomesti“ Ruse s Balkana?
-Putinov režim dugo je kontrolirao Vučića, a Vučiću proruska retorika stvorena u javnosti predstavlja trenutno golem problem. Iz onoga što je rekao između redova o scenariju za NIS, dade se razumjeti ponešto od njegove moguće strategije. Zaustavljanje rada rafinerije u Pančevu, prijetnja da nestanu i rezerve derivata, te okolnosti u kojima uvoz postaje vrlo težak, vjerojatno će primorati Vučića u to da Srbija proglasi stečaj NIS-a ili da u nekoj drugoj pravnoj formi spriječi kolaps njegove proizvodnje, preuzimanjem kontrole nad kompanijom.
Putinov režim se malo „preigrao” i prijetnja zaštite njihove pozicije u NIS-u nepotpisivanjem plinskog ugovora korak je previše. Rusija ionako vjerojatno od siječnja 2027. neće moći prodavati plin Srbiji (dakle niti Bosni i Hercegovini), ne zbog europske zabrane, nego zbog toga što održavanje Turskog toka za male količine koje bi se, nakon što prestane transport plina za Mađarsku i Slovačku, još moglo biti transportirano tim pravcem, jednostavno nije isplativo.
Vučićevi mediji polako nastoje smanjiti prorusku atmosferu u javnosti, i spremaju prostor za obrat Vučićeve politike. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u Beogradu je Vučiću poslala jasnu poruku pozivom da se pridruži zajedničkom europskom nabavljanju energenata, prije svega plina i dala garanciju da će EU zaštititi energetski interes Srbije. Vučiću je jasno da ustrajanje na proruskoj poziciji znači put u kolaps, koji će Putin i njegov režim promatrati cinično, samo koristeći to za svoju propagandu, ali bez namjere da pomognu (što zapravo ni ne mogu). A potvrđuje se da američka diplomacija ostaje efikasna. Kad su neki sumnjali da će predsjednik Trump otvoriti sva vrata za širenje ruskog interesa u Europi, previđali su poteze iz vremena njegove prve administracije.
Predsjednik Trump je insistirao na zaustavljanju dva ruska plinska projekta, na sprečavanju izgradnje Južnog toka i Sjevernog toka II. Južni tok je spriječio, a Sjeverni tok II je ipak bio izgrađen, iako je danas hrpa gvožđa pod morem. Insistirao je na sankcijama svim firmama koje sudjeluju u izgradnji Sjevernog toka II, jer je shvatio čemu služi taj plinovod koji nije bio građen zato da bi dovodio nove količine plina u Europu, nego je bio samo geopolitički projekt – trebao je osigurati zaobilaženje Ukrajine preko koje je do tada stizao plin u EU.
Preporučeno
Invazija na Ukrajinu počela je nakon što je Sjeverni tok II završen, a Putin je bio uvjeren da će nastaviti normalno prodavati plin Europi. Iako izjava predsjednika Trumpa, da Putin ne bi napao Ukrajinu da je on bio na vlasti zvuči rogobatno, u njoj ima istine. Pragmatično, energetikom, predsjednik Trump bi ga barem pokušao u tome spriječiti. I na kraju, moguće je da će SAD doista „počistiti” Putina s Balkana, jer to ne rade „političkim sredstvima”, nego uz pomoć energetike. Rusija je odavno bila zapuštena prljava benzinska (i plinska) pumpa u susjedstvu Europe, čiji neuravnoteženi vlasnik ima atomsku bombu. Administracija predsjednika Trumpa nije fascinirana tom Putinovom atomskom bombom, a stvoreni su uvjeti da nitko više nije zainteresiran za kupovinu goriva kod „Putin-oila”, čak niti Kina i Indija. Što bi onda u takvim uvjetima zapravo Putin mogao tražiti na Balkanu?
Video