Biljana Srbljanović, profesorka na Fakultetu dramskih umjetnosti, reagujući na slučaj Miroslava Mike Aleksića koji je uhapšen pošto ga je pet učenica, među kojima je i glumica Milena Radulović, prijavilo za silovanje, objavila je na Fejsbuku post u kojem piše o tome zašto je pogrešno i štetno svaljivanje krivice na žrtve i njihove roditelje.

Prenosimo njen post:

Seksualni zločin, a posebno silovanje, ovo je veoma važno razumjeti, nije seks. On je nasilje koje za sredstvo ima polni odnos, neželjeni i nedozvoljeni dodir, bludne radnje koje nisu sebi svrha: silovatelj prije svega vrši nasilje nad ličnošću žrtve, podmukli atak na njenu dušu i biće, na njenu ljudsku vrijednost, poništavanje svega što ona predstavlja kao osoba.

Sada se treba sjetiti da su u “školu” Miodraga Aleksića, upisivana djeca koje je on lično, svojom rukom, birao između stotina i stotina mališana, uzrasta već od samo pet ili šest godina. On je tu djecu onda uzimao pod svoje, odgajao ih, uzgajao, zalivao, pratio kako rastu, oblikovao, mijesio, mijenjao im psihu i strukturu ličnosti, oblik ponašanja, godinama, strpljivo, iz najmračnijih pobuda, čekao da napupe, da još malo pa skoro skroz sazru, da bi ih, u trenucima njihove najveće ranjivosti i potpunog povjerenja, najstrašnije izdao, najbolnije povrijedio, najmonstruoznije napao. On je, obljubom djevojčica koje su ga godinama gledale kao očinsku figuru i osobu od najvećeg autoriteta u njihovim životima i to na način da ga poštuju i cijene više od samih roditelja, djecu izdao na najmonstruozniji način.

Da je Milena Radulović upisivala prava ili medicinu, neki “pošteni” fakultet, za koji se od svog petog razreda osnovne spremala, pa je “učitelj” koji je imao presudni uticaj na nju svih tih šest godina, napadne tokom časa rimskog prava ili biologije, dok su ostala djeca vježbala u susjednoj sali, a ona bila zatvorena u kancelariji čovjeka koji je i očinska figura i autoritet i osoba od koje joj, u tom momentu, zavisi sve, da li bi iko rekao – pa htjela si da studiraš prava, htjela si da budeš ljekarka, šta se žališ, šta si mislila, da to može da prođe bez silovanja? Pitati djevojku koju je, sa sedamnaest godina, sa predumišljajem, više puta silovao čovjek od šezdeset godina, a što se nisi bunila, što si se u školu vraćala, je bolesno. Recite to sebi glasno: ona je imala sedamnaest godina, on šezdeset. On je pripremao da u ćutnji trpi zločin, od njene jedanaeste godine. Ponovite to nekoliko puta. Pa onda, ako opet isto pitate, shvatite da ste dio te bolesti”.

Biljana Sbljanović je napisala i da je užasava krivljenje roditelja, jer roditelji su, zapravo, takođe žrtve, oni su “ona prva instanca koju predator zgazi, on roditelje zavede, kao ličnost od ugleda i autoriteta, kao cijenjen pedagog na poziciji vrhunske moći”. Ona je dodala i da je laž da su svi sve znali:

Njima mediji, javnost, čaršija i sam Aleksić govore da je “Mika” “učitelj starog kova”, onaj kod koga se zna red, koji je svoje metode naslijedio od babe, iz vremena kad je “sve bilo bolje”. Roditeljima to djeluje kao utočište, kao sklonište u doba kada im se čini da se sve drugo raspada, kada im i gotovo cjelokupno naše društvo nameće beslovesne “tradicionalne vrijednosti”, koje nisu ni vrijednosti niti su tradicija, već su instrument opresije, stajanja nogom zavrat ljudima koji u moralno zapuštenom društvu ne znaju kome da se okrenu.

Eto kako roditelji povjeruju da je normalno da daju dijete u sredinu u kojoj vlada nametanje principa najsurovijeg patrijarhata, bespogovornog poštovanja vodje, guranja djece u parareligijske modele, u neravnopravnu podjelu polova, otimanje prava da dijete bude dijete, obavezno oblačenje djevojčica u suknje, obavezna molitva za početak i kraj časa glume, kult ličnosti o čijim bi moralnim vrijednostima, samo da je društvo drugačije, svako normalan morao da se zapita. Onda kreće odstranjivanje roditelja, odvajanje djece od sigurnosti porodice, suptilno, a sistematsko i smišljeno metodično ubjedjivanje da je njihov odnos “sa Mikom” tajna, da roditelji ne treba da znaju za to, predator se obrušava na slabašni dječiji karakter u povoju, on najprije uništi ličnost djeteta, ponižava ga, vrijedja, kažnjava i ruši, pa kada ga potpuno poništi, onda mu podilazi ubjedjujući dijete da uopšte i nije dijete, nego “mali čovjek”, da ima pravo na svoje tajne sa “Mikom”, o kojima mama i tata ne smiju ni da ga pitaju. Eto kako to roditelji nisu znali, jer nisu ni mogli da znaju.

I laž je da su “svi sve znali, ali su ćutali”. Mnogo nas je koji smo često i jasno govorili protiv ove “škole”, protiv tog nehumanog i nepedagoškog načina “rada”, protiv maltretiranja i indoktrinacije djece, ja evo, posljednji put sad u junu, baš tokom prijemnog ispita. Ali je očigledno da niko, ali izgleda baš niko, nije znao za razmjere ovog zločina. Moj prezir prema Aleksiću i kritika postojanja i uticaja njegove sekte, zasnivala se prije svega na osudi te lažne pedagogija, na onome što sam ja vidjela kao zlostavljanje djece, na njihovom psihičkom iscrpljivanju, na prihvatanju surove, a arbitrarne discipline, na naredbe, postupke i ponašanje “Mike” koji najviše podsjećaju na ustrojstvo opasne sekte. Priznajem da se moj prezir zasnivao i na samom ideološkom stavu: nikada mi nije bilo normalno to što je ne samo prihvatljivo, nego i društveno poželjno, čak prestižno, da dječiju školu bilo čega drži čovjek koji je bio lični Arkanov reditelj i vjeran pratilac njegovih paravojnih pohoda u Hrvatskoj, koji je te pohode snimao, o kojima je sa ponosom govorio, u čijoj video-arhivi mogu samo da zamislim kakvih užasa može da ima.

Djeluje kao potpuno logično da ne želiš da ti dijete ni minut nasamo boravi sa čovjekom koji se vucarao sa “Tigrovima”, logično bi bilo da to svoje dijete uhvatiš za ruku i kažeš mu da bježi bez osvrtanja, pa da mu, kad malo poraste, objasniš da ima ljudi i neljudi, da je ovdje bio rat i da su mnogi medju nama radili užasne stvari. Ali, društvo koje se čak ni prema tome nije jasno postavilo, koje decenijama kasnije polemiše o “ljudskom pravu” na ratni zločin, normalizuje taj paraetički poredak, uvjerava te da je sve ok, da je sve dobro, da ti je dijete sigurno u rukama “učitelja” koji je možda malo strog, malo više insistira na “starim vrijednostima”, ali će ti očeličiti, vaspitati i obrazovati dijete, jer je cijenjen, uvažavan, poštovan i slavan upravo zbog svega toga.

Ipak, bukvalno ne poznajem nikoga ko je pojma imao o seksualnom nasilju i čitavoj toj najmonstruoznijoj dimenziji ovog perfidnog čovjeka. Sa zaprepašćenjem sam pročitala Mileninu ispovijest, zapanjena sam bijelo gledala u ekran, dok mi nije, sa ozbiljnim zakašnjenjem sinulo – pa da. Sve sada dobija smisao. Taj strašni metod funkcionisanja sekte uopšte nije bio iz ideoloških razloga, ta ideologija, ta lažna tradicionalnost, ta patrijarhalna neravnopravnost, zapravo bila samo paravan, samo još jedno sredstvo i samo mehanizam prikrivanja pravog zločina, onog iz samog srca tame.